Nisam dugo pisala, stalno čekam neku prigodu, već dugo se svašta kuha, svakakvih promjena ima na vidiku (uključujući i određenu vjerojatnost da od sljedeće godine više nećemo živjeti u Švedskoj, ako neke stvari ispadnu kako se nadamo, fingers crossed), no ništa još nije konačno. Međutim, kako u zadnje vrijeme dobivam sve više upita na ovu temu, što od poznatih, što od nepoznatih kolega i kolegica, odlučila sam napisati jedan informativni post o sudbini hrvatskih psihologa u Švedskoj. Naime, kola Internetom neka famozna lista deficitarnih zanimanja na kojoj se nalaze i psiholozi, pa to, pretpostavljam, potiče rastući interes mladih kolegica i kolega za preseljenje u Švedsku. Budući da sam sama te struke i trenutno sama u procesu (pokušaja) izjednačenja diplome, osjećam potrebu ukratko realistično opisati cijeli taj problem.
Prvo, kao što sam već napisala, ja sam tek sad u tom procesu, iako živim u Švedskoj već dvije godine. Dijelom je to zato što mi se nije nikuda žurilo, a dijelom i zato što imam potrebu prije svega napisati - čak i da se te licence udaraju u pasoš na aerodromu, teško mi je zamislit kakvo tržište rada za psihologe očekuje netko tko se ne služi tečno švedskim jezikom. Ukratko - ono ne postoji. Postojalo bi nešto malo privatnog tržišta da ste izvorni govornik engleskog, i postoji rastuće tržište za govornike arapskog, no psihologa koji će svoju djelatnost obavljati na hrvatskom u Švedskoj ne treba zaista nitko.
Tako da je to bojim se prva i za većinu ljudi posljednja prepreka koja je mnogo kompliciranija nego što to poluinformirani webportali vole tvrditi. Naprimjer, stupanj jezika koji se stječe završavanjem SFI-ja omogućava ljudima da dobiju pomoćne poslove u kuhinji. Za psihologe s diplomama izvan EU, da bi se njihova aplikacija uopće razmotrila, potrebno je položiti i švedski na gimnazijskoj razini. Ne bih htjela nikog obeshrabrivati, ali to baš i nije nešto što se položi eto tek tako. Ja sam na svojem ispitu tri sata pisala šest stranica eseja o ulozi književnosti u obrazovanju. Sad, psiholozi s diplomama iz EU to ne moraju polagati da bi se prijavili za licencu, no bez analogne razine poznavanja jezika, bojim se da će vrijeme i novac (a bit će tu puno novca, doći ću do toga) uloženi u to biti potraćeni uzalud.
No dakle, kako sam ja od prošle godine državljanka EU (odnosno, kako je moja licenca izdana u državi EU, samo državljanstvo nije bitno, ako je netko državljanin npr. Srbije, a ima dopusnicu hrvatske Komore tretira ga se kao EU) , znam iz prve ruke samo kako procedura izgleda za nas. Ona je objektivno mnogo lakša nego za one koji nisu, ali nije baš ni ona čas posla.
Iako se radi samo o slanju hrpe papira, govorimo o itekako impozantnoj hrpi papira koja pritom mora biti prevedena i ovjerena kod sudskog tumača. Potrebno je npr. predati cijeli program studija, opis prakse i staža, i popriličan set dokumenata koje izdaje Komora. I sve to prevesti. Programi studija imaju i po 30 - 50 stranica. Zato je nažalost sve to i poprilična investicija, posebno ako se radi u Švedskoj.
Lista papira koji se predaju nalazi se ovdje:
(ima i engleska verzija)
Ja te papire skupljam već šest mjeseci i sad ih tek imam sve, i još mi nisu svi prevedeni.
S obzirom na neka pitanja i komentare koje sam dobila prije, moram naglasiti par stvari.
Neki ljudi kažu da naša Komora te papire ne izdaje. To nije istina. Odnosno, vrlo ljubazna tajnica Komore će vam izdati te papire, i bez njih ne možete (želim reći, ne igra da kažete Socialstyrelsenu da ti papiri kod nas ne postoje...ako ne postoje, treba ih domisliti, inače nikakvog "slobodnog kretanja" naših psihologa po EU neće biti, no kao što rekoh, Komora je u vezi ovog iznimno susretljiva).
Što me dovodi do drugog problema - nažalost, ako niste odradili staž i nemate osnovnu dopusnicu HPK, nemate što ni tražiti u Švedskoj spominjući riječi psiholog. Nostrifikaciju samo diplome je nemoguće dobiti iz razloga što se u Švedskoj psihologija može studirati na dva načina. Jedan je da upišete nekoć jedinstveni, a sad bachelor + master studij psihologije. S tom si diplomom poslije često možete obrisati guzicu i vaše zvanje je beteendevetare. Za poslove se natječete s ljudima koji su završili najširi dijapazon društvenih studija i perspektiva vam i nije neka, osim ako ne uletite u neku perspektivnu brašnu kao što su, šta ja znam, ljudski resursi u moćnoj firmi.
Drugi način je da upišete takozvani psykologprogrammet , što je integrirani petogodišnji studij namijenjen izobrazbi psihologa. To je ujedno i studij na kojeg je, uz liječnike, toliko teško upasti da je to doslovno nemoguće ako ste u gimnaziji ikad iz ičega dobili četvorku, a ni onda nemate garantirani upad.
Problem s nostrifikacijama diplome je što će ona u 99% slučajeva završiti kao ovo prvo, i neće vam dati pravo da u Švedskoj odrađujete staž. Nostrificirati po EU zakonima možete samo dopusnicu.
Ono što mi teoretski pada na pamet za one koji dopusnicu nemaju, a ne mogu/ne žele istu steći je da bi mogli tražiti da se diploma validira po ne-EU programu. Tada vam se propisuje razlika ispita i obavezna praksa, no sve to zajedno s učenjem jezika bi moglo trajati dobrih 3-5 godina, pa je vjerojatno bolje stisnuti zube i odraditi makar i najneatraktivniji staž na svijetu.
Međutim, kao što sam napisala u uvodu, ja ni sama i dalje ne znam koliko na kraju traje cijeli proces i što Socialstyrelsen na kraju izdaje.
Naime, po EU direktivi koja upravlja ovim procesom, njima je zabranjeno propisivati razliku ispita, no dopušteno im je tražiti obavljanje dodatne prakse. Kroz par mjeseci ću znati hoće li me tražiti takvo nešto. Međutim, i tu treba naglasiti da ste si sve te prakse obavezni sami naći. Ako ne možete, Socialstyrelsen neće nad vama plakati, štoviše, dat će vam vremenski rok u kojem ste se obvezni snaći ili dobiti odbijenicu pa se morati prijaviti ponovno kasnije. Odnosno, treba dovoljno dobro govoriti švedski da bi vam netko dao priliku odraditi tu praksu.
Tako da, ne bih htjela biti party breaker, ali ne poznajem baš puno (čitaj 0) psihologa koji su imigrirali u Švedsku i rade u struci. Dobiti tu licencu je dugotrajan proces kojeg treba netko financirati. To si mogu (iz nužde) priuštiti dokone kućanice, no ne i netko tko ide trbuhom za kruhom. Tako da bih kolegama koji žele emigrirati u Švedsku (a nemaju supružnika koji će odmah raditi) preporučila učenje jezika od prvog dana kad je ta odluka donesena, nabavljanje svih potrebnih papira i slanje prijave za licencu dok ste još u Hrvatskoj. Sve drugo bi lako moglo završiti kao užas i veliki troškovi.
Psiholozi su cijenjeno zanimanje u Švedskoj, posao se vjerojatno i može naći jednom kad je licenca u rukama, plaće su iznadprosječne (iako u pravilu ne onoliko svemirske koliko se čita po našim portalima) i uvjeti rada vjerojatno dobri. Tako da se odlučnost može isplatiti, ali kao projekt, to je nešto daleko ozbiljnije od kupnje avionske karte i dolaska u hostel i nitko tko u trenu slanja aplikacije na Socialstyrelsen nije završio najmanje B1 švedski ne može reći da na tome zaista radi.
