Valborg

Nakon tjedan dana, ostali smo opet sami bez svih gostiju i suočili se s novim pogoršanjem vremena, koje nas je iz koketiranja s ljetom torpediralo natrag u švedsku realnost. 5-6 stupnjeva je, puše vjetar i svaki čas će kiša. Jučer je bilo i hladnije.

Naglost promjene najbolje se ogledala u tome da sam jučer, čekajući na stanici autobus, s empatijom promatrala zgodne plavokose školarke odjevene u traper šorceve, topiće i starke, jer su valjda mislile da je 20 stupnjeva od vikenda znak da je došlo ljeto. A ja sam se smrzavala i proklinjala naivnost zbog koje sam obukla samo baloner, ne i zimsku jaknu i strepila nad temperaturnom udobnosti Juniora, kojeg nisam obukla onoliko toplo koliko bih ga obukla da sam znala da će se u par sati vrijeme iz ljetnog pretvoriti u zimsko. Srećom, i dalje ga redovito zakuhavam kad je toplo, pa mu je bilo taman.  

Počela sam ovih dana pisati već nekoliko postova, ali nijednog nisam stigla završiti iz ovih ili onih razloga, pa su izgubili na aktualnosti. Danas sam se odlučila natjerati dijelom i što je danas praznik i to Valpurgina noć, oliti Valborg. Po običaju, zbog nesklonosti moje obitelji obilježavanju blagdana nisam ni znala da je to nešto konkretno (a ne nešto simbolično a la Majčin dan) i saznala kad sam poljubila vrata teretane koja se zbog praznika zatvorila već u pola 4. Kako sam muža ukorila da me ne upućuje dovoljno u lokalne praznike, odveo me na našu kvartovsku proslavu dotičnog blagdana, koja se svodi na paljenje ogromne vatre:

Wikipedia me naučila da je u srednjem vijeku u Švedskoj godina završavala 30. travnja, pa je to bio povod za proslave u kojima korijen ima današnja. Glavna metoda slavljenja koja se prakticira diljem zemlje je paljenje ovakvih krijesova i zborsko pjevanje, no na istom izvoru otkrih da postoje i daleko bizarnije metode obilježavanja, pa tako studenti u Uppsali Valborg proslavljaju doručkom od jagoda i šampanjca i cjelodnevnim paradama u kod kuće sklepanim splavima na lokalnoj rijeci.

Općenito se blagdan naveliko slavi u Uppsali, kamo su tim povodom otišle naše gošće i baš mi je žao što ih je, kao i cijelu studentsku populaciju Uppsale, iznevjerilo vrijeme. Nakon par dana pravog ljetnog vremena, taman smo se danas vratili u pokislo smrzavanje.

Od ostalih novosti vijest dana, tjedna pa i godine je da sam se odvažila ići zubaru u Švedskoj (što je velika stvar jer em se bojim zubara em se bojim švedskih zubara i njihovih cijena) i to se pokazalo jednim iznimno ugodnim iskustvom, budući da je naš obiteljski zubar vjerojatno najsimpatičniji čovjek kojeg sam upoznala u životu.  Toliko mi se dopao da bih mu vjerojatno dala i da mi na živo vadi zube. A dopala sam se i ja njemu, pa ne da nisam platila nešto od čega bih se oporavljala sljedeća dva tjedna, nego nisam platila ništa, zadovoljio se sićom koju može na moje ime naplatiti na državno osiguranje.

Osim toga upala sam na sve ljetne (distans) tečajeve na koje sam htjela, pa ću ovo ljeto studirati uvodne kolegije u IT i polako krpati svoje društveno-humanističke diplome nečim korisnim. Jednom kad uhvatim vremena napisat ću dugi post o svojem oduševljenju švedskim obrazovnim sustavom jer svemu se da naći kakva takva mana, ali njihovoj beskrajnoj ponudi najraznolikijih obrazovnih programa koji ne samo da su potpuno besplatni nego te ako si nezaposlen država stipendira da učiš nedostatke nisam uspjela naći čak ni ja.

U posjeti su nam sestra i njezina prijateljica, koje su, kao i mnogi drugi, iskoristile jeftine Ryanairove letove iz Rijeke (i Zadra) i došle vidjeti Stockholm. Obje su toliko zaljubljene u grad i kvart u kojem živimo da se već ja polako pitam cijenim li ih dovoljno.

Velik dio njihovog oduševljenja počiva na činjenici da se nalazimo dovoljno blizu centru da se to i dalje može opisati kao "blizu" (posebno kad se uzme u obzir da bi ih već ionako skupi javni prijevoz koštao bitno više da nismo u prvoj gradskoj zoni), a da su u dvije dosadašnje šetnje najprije poslikale srndaća, a onda (golemu) vjevericu, tik do staze za šetnju i ne pretjerano uznemirene našom prisutnošću. Nisam ih ni trebala voditi u Skansen (zoološki vrt).

 

Danas je općenito pravi ljetni (!) vikend dan i ljudi se već u badićima sunčaju po livadama. To mi se ipak činilo malo neukusno slikati, pa smo se ipak zadržale na snimkama pejsaža. Moja najdraža slika večerašnje epizode : 

Osim toga, projekt ovog vikenda nam je spremanje pulled pork. Moja mržnja prema svinjetini je inače tolika da me najviše od svega vesele kuhinje država koje od iste zaziru, no ovome sam bila spremna dati priliku, uz sarkastični komentar da nakon što se 12 sati pacala u smjesi začina, a potom 8 (!!) pekla na niskoj temperaturi, teško da je to još uopće svinjetina u pravom smislu te riječi. I bome, nije. Rezultat je odličan i isplatilo se čekati rekordnih 20h na ručak. 

Fotke po fazama:

I desert, od relativno neuspjelih keksa od rižinog brašna i sojinog mlijeka i kokosovog maslaca, koji su ipak bili fini (samo ni slični onima koje dobijem kad u isti recept stavljam "normalno" brašno, mlijeko i maslac, što istinabog nisam ni očekivala, ali opet). Na jedvite jade sam uspjela iz te smjese izrezati losove, odustala sam nakon četvrtog, ostalo su bili ježevi (koji su mali i okruglasti, pa ih je bilo lakše izrezati cijele). 

Na slici je los prerezanog grkljana (htjela sam raditi honey buttercream sa spomenutim kokosovim maslacom, no bila sam lagano skeptična, a kako sam ga slučajno spremila u frižider bio je i tvrd poput kamena, pa nam se nije dalo čekati da omekša, već smo losače pojeli s pekmezom od malina).

Večer smo završili igranjem jedne od milijuna društvenih igara u vlasništvu mog muža, zbog kojih dodatno volimo kad imamo žrtve u stanu (malo tih igara se da lako igrati u dvoje, a na Juniorov konstruktivni doprinos ćemo se još načekati).

Sve u svemu volimo imati goste, i cijeli ovaj blog je originalno smišljen kao reklama kojom proširenu društvenu mrežu nastojim uvjeriti da se definitivno isplati potegnuti nam u posjet. 

Sestra ostaje još 2 dana, a onda brojim dane do Ž i D, kojima se posebno veselim jer ćemo zbog D-ove nježne dobi, koja tek za koju godinicu šiša Juniora, moći istraživati i one dječje aspekte Stockholma, za kojima sam se dodatno pomamila nakon što sam čekajući u čekaonici kad sam Juniora vodila na cijepljenje ugrabila knjižicu Barn i stan (djeca u gradu), prepunu sugestija što raditi s djecom. 

Čim Junior pokaže neku vrstu a) interesa za drugu djecu (ili bilo što osim hrane i zvečki) i b) elementarne pokretljivosti u prostoru krećemo u istraživanje gradskih opcija za provođenje vremena izvan kuće. 

Tvättstuga

Danas mi okolnosti dozvoljavaju da napišem jedan pravi, autentični evo ovakve egzotične gluposti radimo u Švedskoj post. Junakinja mojeg današnjeg posta javlja se u praktički svim (starijim) udžbenicima švedskog za strance, gdje se priče o tvättstugi i potrebi da se u sekundu držiš vremena navode kao primjer kulturnih šokova između Šveđana i stranaca (iako i mene, autohtonu Balkanku, neizmjerno živcira kad se ljudi ne drže jednostavnih pravila, o čemu god da se radilo).

Dotična tvättstuga je u biti praonica veša, koju praktički sve zgrade izgrađene prije više od 10-20 godina imaju. I iako vrlo malo ljudi to danas koristi (barem sudeći po vječitoj pustoši u tamošnjim prostorima), vjerojatno jer danas skoro svi imaju vešmašine u stanu, ona je i dalje prisutna i operabilna. I ima određene prednosti za one suočene s velikom količinom veša za pranje. Jer kako smo uopće i mi, ponosni vlasnici sasvim dobre vešmašine, završili tamo? U sklopu pokušaja da postanemo efikasniji, organiziraniji i uredniji, zaključili smo da nam je jedna od većih slabosti neprekidno povlačenje hrpi rublja koje se samo seljakaju na relaciji košara za veš, vešmašina, sušilo, košara za veš, vešmašina, sušilo itd bez da ikad dođu u ormar. I da bi nam u tome mogla pomoći dotična tvättstuga, budući da ista omogućuje pranje do 5 vešmašina veša u rezervirana 2 sata, a opremljena je i industrijskom sušilicom koja nam dotični veš istu večer vrati suh.

Zato smo odabrali petak navečer za laundry day (divlji život) i sad jednom tjedno peremo nepregledne vreće svega po čemu je Junior taj tjedan bljuckao. 

Otpočetka me fascinira socijalistička estetika u famoznoj tvättstugi i kojekakvi nedokučivi aparati, pa sam zapravo jedva dočekala razlog da ih malo poslikam. Evo ovo recimo ne znam ni što je, valjda neki stroj za peglanje:

Ovo je prostorija gdje se veš može povješati i sušiti na toplom zraku iz ovog ventilatora. 

Ušteda vremena i truda je neosporna. Postoji i određena ekonomska ušteda, budući da iako te prostorije ne koristimo, i dalje plaćamo za njeno održavanje i pogon u sklopu pričuve, dok struju u svom stanu plaćamo po potrošnji. Da ne spominjem da mene dodatno veseli što je preseljenjem pranja rublja u tvättstugu pranje veša postalo mužev posao, budući da ja to ne mogu raditi dok njega nema doma (jer kamo s bebom?), a kad je već doma, opet mu je lakše (treba to sve i nositi uokolo). Tako da smo sad do daljnjega umirovili svoju vešmašinu i počeli prakticirati tradicionalni švedski život u stambenoj zajednici. Sad samo čekam da netko ne isprazni mašinu na vrijeme da se mogu ispuniti pravedničkim gnjevom dobro integrirane imigrantice.

Budući da mi je danas u posjetu stigla sestra, u skoroj budućnosti čeka me nešto turističkih aktivnosti pa i pratećih slika i postova, čemu se baš veselim. Stay tuned za histerično oduševljeni izvještaj iz mog najomiljenijeg muzeja na svijetu, Vase. 

Prehrambene vratolomije

Jučer smo se Muž i ja počastili izlaskom u kino. Počastili u ovom slučaju znači krajnje nevoljko otišli pogledati film Noa da nam ne propadnu besplatne karte koje on svaki mjesec dobije od firme, a kojima je već počeo isticati rok trajanja. Malo je reći da nismo bili baš impresionirani filmom, ali bilo je lijepo izaći. Otišli smo i u meksički taco bar i tamo pojeli moj posljednji neopterećeni obrok za neko vrijeme :

Jer, objašnjenje naslova slijedi. Juniora su za vrijeme našeg izlaska čuvali djed i baka, koja je tom prigodom otkrila da mladić na vratu ima blagi ekcem. Slične su mu se stvari javljale i prije i prolazile mazanjem kremom. Iako sam i ja već razne namirnice optuživala da pridonose razvoju istog, moji mali eksperimenti s izbacivanjem nisu baš jednoznačno identificirali krivca. A kako se on po tome nikad nije češao niti na bilo koji drugi način sugerirao da mu smeta, nekako smo se opustili oko toga i pripisali to osjetljivoj bebljoj koži pod naletom sline (jer su mu upravo takve bile ruke dok ih je neprestano trpao u usta). 

No, njegova baka, moja svekrva, koja je inače divna žena, ujedno je i veliki potrošač alternative svake vrste i veliki pobornik ideje da nas sa svih strana truju, što farmaceutske kompanije, što priroda bijesna jer smo evoluirali u industrijsko društvo. Tako je ona u sklopu nekog od živopisnih tretmana na koje odlazi kojekakvim guruima otkrila da je alergična na gluten, mlijeko i jaja. Općenito, gluten je u njezinoj mitologiji nešto najgore što je zadesilo čovječanstvo otkako je svijeta i vijeka (dok je npr. kokosova mast panaceja kakve nema). Sad, da ja želim ljudima prodavati maglu i dijagnosticirati im kojekakve alergije svojim aparatom za mjerenje životnog potencijala ili takvom nekom izmišljotinom, ja bih također prije gađala gluten i jaja nego krumpir i blitvu. Vjerujem da su mnogi ljudi diljem svijeta na te namirnice itekako alergični i, kao što ću konstatirati čim dođem do opisa prehrambenih vratolomija koje izbjegavanje svega toga zahtijeva, definitivno vrijedni divljenja za preživljavanje u svijetu iskrojenom za one koji nisu. Međutim, u mojem, možda naivnom svemiru, otkrivanje alergija počinje tako da postoji neki zdravstveni problem, a potom se odlazi na medicinsku, znanstveno utemeljenu obradu. Ne tako da potpuno zdrava osoba koja ne pati ni od čega ode nekom certificiranom alfa beta theta terapeutu koji skenira otisak njene guzice i na temelju toga zaključuje da osoba pati od svega što je statistički donekle vjerojatno da bi se od toga moglo patiti (pa će tako dotični terapeut imati već neku stopu točnosti u svojim dijagnozama). 

U svakom slučaju, ona je, zbog svoje alergije, prave ili izmišljene, tko će ga znati, na sve to izrazila iskrenu zabrinutost da vjerojatno istu alergiju ima i Junior i da je rješenje njegovog vratnog problema eliminacija glutena, mlijeka i jaja iz moje prehrane. U isto vrijeme, moje dosadašnje eksperimentiranje s namirnicama prije bi dalo naslutiti da ako išta pogoršava to crvenilo, to su bademi i čokolada. 

I sad, što da ja radim. Glupo mi je odrješito tvrditi da ne, dijete sigurno nije alergično na te stvari jer otkud da ja to znam s tim stupnjem sigurnosti. Čak i ako ona nije, možda on baš je. Još mi je gluplje reći svekrvi da, dobro, neću to jesti, pa onda to svejedno raditi, jer što bih time postigla? 

Pa sam tako odlučila dati njenoj teoriji priliku (jer u konačnici, što imam izgubiti, ako ekcem ode, super, ako ne ode, barem mogu jednom za svagda konstatirati da ne, nisu svi problemi pojedinca i čovječanstva rješivi kupnjom bezglutenskog brašna, kako se često daje naslutiti iz svekrvinih govora) i dva tjedna ne jesti ništa od navedenog. Nikakav gluten, nikakvo mlijeko, nikakva jaja, nikakvi oraščići, nikakva čokolada i onda kad je već bal, nikakvu soju. 

I tako se već danas ujutro za doručak postavilo pitanje dobro šta ja uopće mogu jesti!? Nakon pola sata samosažalijevanja i surfanja po receptima (Internet je začuđujuće bogat rezultatima za pretragu vegan gluten free nut free breakfast) zaključila sam da ću po svemu sudeći jesti palačinku od banane, kukuruznog brašna i lanenih sjemenki. Dotična se srećom ispostavila zapanjujuće jestivom.

Ručke i večere dalo se sklepati od mesa i povrća (sad sam čini mi se ni kriva ni dužna na nekakvoj paleo dijeti), a sad navečer kad sam počela umirati od gladi i želje za nekom grickalicom vrhunac ideje mi je bio da si popržim malo bučinih sjemenki.

No sve u svemu, preživjela sam prvi dan života u koži jednog predanog alternativnog hipija. Kao rezultat, još više se divim ljudima koji se stvarno bore s alergijama i još više me živciraju oni koji su iz konkretnih medicinskih stanja napravili šou program kojekakvih vudu doktora i ljubitelja teorija zavjera.

Moram priznati da me fascinira argument da velike industrije žele na nama zaraditi pa nam skupo prodaju kojekakve otrove. Već dugo nisam potrošila toliko novaca na hranu ko danas dok sam kupovala kojekakva eko dreko kokosova rižina i ne znam više čija brašna i ine proizvode označene s bar 5-6 ikona koje me uvjeravaju da sam upravo kupila proizvod imun na sve zavjere ovog svijeta. I ja bih bila najsretnija da živim negdje gdje od susjeda mogu kupiti sve što ćemo ja i moja obitelj staviti u usta. Ali dok se to ne dogodi, imam dojam da mi se izbor manje više svodi na to da odlučim tko će me i u koje ime pljačkati. U ime mainstreama ili u ime alternative. 

Preseljena = usamljena?

Jutros mi se u newsfeedu na Fejsu ukazao članak Majčinstvo u novoj sredini: "usamljena" je drugo ime za "preseljena" i stvorio u meni potrebu da i sama malo drobim o toj temi, ponajprije o svom propalom pokušaju da se uključim u tzv. mamma grupp u našem kvartu i razgovorima koje sam na tu temu vodila s ljudima oko sebe.

U Švedskoj se inače često čuje da je pridošlicama (bilo iz inozemstva, bilo iz susjednog sela) teško stjecati prijatelje među Šveđanima jer se dotični uglavnom druže u klikama koje su se formirale još u osnovnoj školi. Na primjeru mojeg muža dalo bi se zaključiti da je tvrdnja istinita, budući da većina ljudi s kojima se družimo zajedničku povijest s njim ima još od malih nogu. No toj ideji nipošto u prilog ne ide poplava tih tzv. mamma grupa što ih organizira svaki dječji zdravstveni centar (što je švedska inačica primarne javnozdravstvene skrbi za djecu), a koje služe stvaranju grupica majki s djecom slične dobi u svrhu zajedničkog druženja.

Iako sudjelovanje u tom čudu naravno nije obavezno, doživjela sam priličnu količinu društvenog pritiska i od Juniorove patronažne sestre i prijateljica i svekrve da se obavezno moram uključiti jer to može biti samo dobro za mene. I tako sam se upisala na listu za mame s bebama iz studenog i prosinca i dobila poziv na prvi sastanak sredinom ožujka. Iako sam bila, poznavajući sebe, jako anksiozna kako ću preživjeti govorenje švedskog u produženoj socijalnoj situaciji, kako se prvi sastanak održavao točno na moj trideseti rođendan, odlučila sam da nema bolje prigode za izlazak iz svoje comfort zone. Međutim, nisam dospjela daleko. Već nakon 20 minuta tog prvog sastanaka, dušom i tijelom vapila sam za svojom comfort zonom, ma koliko jadna i socijalno izolirana ona u očima moje okoline možda bila.

Zašto? Jednim velikim dijelom zato što ne volim govoriti švedski i što mi se situacija činila napornom. Dovoljno je naporno naći se u skupini nepoznatih ljudi s kojima moraš razgovarati na jeziku koji je njima materinji, a tebi se pojavio na obzoru u dobi od 28 godina čak i kad ne držiš u ruci četveromjesečnu bebu kojoj tri sata sjedenja u krugu nije pojam idealno provedenog vremena. S obzirom da su moji napori da se skoncentriram na razgovor i skupim hrabrost da mu nešto doprinesem bili isprekidani iznerviranim krikovima čas moje, čas nečije tuđe bebe, motivacija za brbljanje mi je vrlo brzo posustala.

Drugim velikim dijelom zato što ne možeš na silu stvoriti prijateljstva. Iako mame iz grupe nisu bile nešto posebno antipatične (s druge strane, niti posebno simpatične, budući da se vrlo brzo grupa podijelila na šutljive skeptične promatračice i neumorne promotorice vlastite majčinske superiornosti, što je izgleda boljka na koju nije imuna ni samozatajna, protestantska kultura poput švedske), ja u tom trenutku nisam osjećala nikakav autentičan manjak prijatelja, koji bi po što po to trebalo krpati prvom osobom koja će biti voljna sa mnom prodiskutirati boju Juniorove kakice. Moram priznati da me čudi da se i dan danas, kad su na Internetu svi od novorođenih beba do bakica u selima kojima je Bog rekao laku noć (pa tako Junior i njegova kompjuterski skeptična baka komuniciraju preko Skypea), nekako implicitno podrazumijeva da više vrijedi popiti kavu s pet potpunih stranaca nego provesti pet sati u razgovoru s dugogodišnjim najboljim prijateljicama koje sada sasvim slučajno žive tisućama kilometara daleko.

Tako da je moja mamma grupp karijera završila i prije nego je počela, odustajanjem od odlaska na daljnje sastanke. Nekad pomislim da sam preolako odustala, makar zbog vježbanja govorenja u socijalnim situacijama, onda opet mislim da u životu ima sasvim dovoljno neizbježnih stresova da bismo si još na leđa tovarili i one koje je moguće izbjeći.

Vjerojatno nikad neću znati jesam li mogla nešto dobiti od te grupe što sam olako propustila, no s druge strane me veseli činjenica da se, iako sam se naglo i neplanirano preselila u potpuno strani dio kugle zemaljske, ne osjećam usamljeno. Osjećam se ponekad kao da je cijeli moj dosadašnji život resetiran na nulu, sa svim dobrim i lošim stranama koje to ima, no barem se nikad još nisam osjetila usamljenom.

A za kraj, povodom završetka uskrsnih praznika, prigodno smo danas u šetnji susreli pravog pravcatog (uskrsnog) zeca:

Uskrs u Švedskoj, treći dio

Junior Uskrs proslavlja posebnim uskrsnim outfitom na zeca....

A mi ostali tradicionalnim uskrsnim prežderavanjem. Pritom je to odlična prigoda za identificiranje određenih kulturoloških razlika, budući da nema kuhane šunke i francuske salate, ali ima zato mnogo raznih ribljih proizvoda, kao npr. inlagd sill, ukiseljena haringa:

I jaja s kavijarom:

Lososa sam pak pojela toliko brzo da ga nisam stigla niti slikati. 

Vrijeme je i dalje pravo proljetno, pa smo mogli jesti na terasi. Bilo mi je malčice neugodno slikati svekićima vikendicu ko pomahnitali papparazzi, pa sam uslikala samo simpatično pročelje vidljivo direktno s moje pozicije za stolom. 

Nakon ručka, otišli smo u šetnju, ovaj put do pravog mora (sva ova voda dosad su bila slatkovodna jezera, a ovo je konačno Baltik).

Prošle godine je vrlo neslavno završio moj pokušaj kupanja u istom (namočeno područje tijela do 2cm iznad gležnja), no ove godine sam odlučna isprobati svekrov kanu. Pritom sam ljubazno upozorena da je održavanje ravnoteže u toj plovilici dosta zahtjevno za apsolutnog početnika i da će eksperimentiranje vrlo vjerojatno uključiti i kupanje. Tako da se ove godine vjerojatno kupam čim zatopli.

Večeras spavamo ovdje i sutra se rano vraćamo u civilizaciju.  

Uskrsni praznici u Švedskoj, drugi dio

Po planu, subotu smo proveli kod prijatelja, mi smo doprinijeli kolač, oni zakusku uz kavu i poslije roštilj. Zec je ispao nevjerojatno dobro, tako da ću ubuduće čokoladne kolače raditi po tom mutiranom receptu.

Zec nakon prve runde zečetine:

Prije večere otišli smo u šetnju i sad sam ljubomorna. Mislila sam da je naš prostor za šetnju divan, a tamo, njihov je još ljepši.

Žive na samom vanjskom rubu šireg Stockholma, u općini Botkyrka.  Zapravo sam preumorna za detaljni opis, pa evo nekoliko slika koje govore više od tisuću riječi.

(Ovu predivnu sliku prekrasno je pokvario moj mutavi prst, koji se ovdje nalazi jer se ja još uvijek nisam do kraja usavršila u fotografiranju tabletom, koji je ujedno i jedina suvisla kamera koju imam.

Proveli smo zaista prekrasno popodne s dvije vesele bebe (skoro pet i malo više od sedam mjeseci), jako zainteresirane za upoznavanje. Vratili se doma kasno (jedini nedostatak njihove predivne lokacije je što je naprosto daleka, promijenili smo dva vlaka i bus da dođemo do tamo) i umorni, a sutra nas čeka rano dizanje da stignemo pospremiti kuhinju prije nego nas u 11 pokupi mužev tata i vozi na vikendicu, gdje ćemo ostati do ponedjeljka popodne. 

Muževi roditelji imaju prekrasnu kuću na jednom od otoka u štokholmskom arhipelagu kamo odlaze skoro svaki vikend. Prije smo ih posjećivali relativno često, sad nam je s bebom to malo veći pothvat, pa idemo samo za blagdane, kad dođu po nas autom. 

Ako nas opet posluži vrijeme, bit će svakako još lijepih slika.

Uskrs u Švedskoj, prvi dio

I kod nas je danas Veliki Petak, a pritom još i neradni dan, pa zajedno s ponedjeljkom imamo cijela 4 dana pravih malih praznika. Dan nam je protekao u mojem tjeranju supruga, koji je neka vrsta općeblagdanskog Grinča (pa ne obilježava nikad ništa), da se pravimo da se ipak nešto događa, a u svrhu vježbe za budućnost, kad Junior bude dovoljno star da sudjeluje. Mislim da je za njega važno da ima lijepe uspomene na blagdane, rođendane i ine stvari koje su se dosad u našem tad dvočlanom kućanstvu obilježavale s meh. 

Kasno sam se i ja sjetila da je blagdan, pa nisam stigla nabaviti nikakve dekoracije za stan, na čemu je najdraži vjerojatno zahvalan, no već iduće godine ne gine mu barem perje na granama.

Šareno perje na grančicama je jedna od najuobičajenih dekoracija i ovih dana ih ima posvuda. 

Moram priznati da zapravo ni ne znam kako se točno u Švedskoj tradicionalno obilježava Uskrs (kad me očito nije imao tko naučiti), do te mjere da me jučer u dućanu šokiralo kad me na ulazu dočekala nasmiješena djevojka s bizarnim šarama na licu. Naime, osim uobičajenih pilića, jaja i zečeva, u Švedskoj su važni uskrsni simbol : vještice. Djevojčice se maskiraju u vještice i obilaze susjede i dobivaju slatkiše, pa je to očito neki običaj srodan našim maškarama.

Drugi uskrsni običaj koji sam uspjela identificirati, i to zato što sam mužu spomenula svoje čuđenje nad pomamom za slatkišima u dućanu (čekala sam u redu da kupim jelly beanse kojima sam naumila ukrasiti naš uskrsni kolač), je pojava da se daruju ovakva velika papirnata ili limena jaja ispunjena slatkišima. 

Kako samo kasno sve to otkrila, nisam se sjetila ništa fotkati, no ima prekrasnih fotki spomenutih stvari na Internetu, npr. na http://earthyphotography.com/easter-in-sweden/

Mi ćemo, kao i sve blagdane u godini, iskoristiti produženi vikend za druženje s prijateljima i muževim roditeljima u njihovoj vikendici. Sutra idemo na večeru k bračnom paru prijatelja čiji je klinac samo 2 mjeseca stariji od našeg (iako su oni još u dobi kad se te razlika jako vidi, pa tako on pokazuje određeni interes da bi se igrao s našim, dok Juniora savršeno boli briga). Dogovor je da oni pripreme večeru, a mi donesemo kolač. Iako sam originalno imala mnogo ambicioznijih ideja, nakon što nisam ni nakon dva dana potrage uspjela kupiti sve potrebne sastojke za tičino masu, bar ne po receptima koji su se na Internetu kleli u svoju nepogrešivost (nisam uspjela naći fruktozu, već samo dekstrozu, a glicerin ni pod razno), nisam se usudila improviziranom masom prekriti kolač ili raditi trodimenzionalne figurice (u strahu od pucanja uslijed sušenja), na kraju smo se zadovoljili simpatičnim dvodimenzionalnim zecom :

Prilično sam zadovoljna kako je ispao, s obzirom da je dan počeo dosta neobećavajuće. Originalno sam planirala raditi neki čokoladni kolač bez mlijeka s tri sloja kore (jer frendica, a sad i ja, izbjegavamo mliječne proizvode jer nam se čini da su nam djeca koju dojimo možda malo osjetljiva na to) za koji sam recept našla na Internetu na nekom američkom blogu. Još dok sam mućkala tijesto sve mi se to činilo nekako sumnjivo, ali nakon što sam sasula u njega hrpu sastojaka činilo mi se uzaludno kretati ispočetka (sunk cost fallacy). Pečenje prve kore završilo je otprilike ovako :

Ruku na srce, bilo je to prilično fino i u slast smo pojeli, ali malo je reći da nije bilo baš prezentabilno za ponijeti sa sobom. Srećom, uz malo dodavanja brašna i jaja u tijesto od ostatka sam uspjela dobiti funkcionalan kolač.

Budući da nam je i dalje ostalo tijesta, odlučili smo napraviti još i cupcakese:

Njih ćemo pak ponijeti kao svoj doprinos ručku u nedjelju kad idemo na vikendicu k muževim roditeljima.

Srećom pa smo se mi prežderali ovom gore čokoladnom nediferenciranom masom pa možemo izdržati da ništa od tog ne pojedemo.

Bome smo se napekli (i načistili kuhinju u međufazama), ali sad me još čeka farbanje nekoliko jaja. Muž naravno misli da sam šašava, ali ja sam baš odlučna da imamo pristojni obiteljski Uskrs, kao probu za vremena kad će i Junior moći sudjelovati u povezanim aktivnostima. A srećom imam sad i ove boje za hranu od kolača, pa ne trebam biti previše kreativna po pitanju toga kako ih obojati. 

Tema dana doktorat

Budući da sam danas otkrila da sam uzalud skupljala snagu i volju da se prijavim za zamrzavanje studentskog statusa na doktoratu u Austriji, i to zato što su ove godine promijenili rokove za prijavu s kraja travnja na početak veljače, tema današnjeg dana vjerojatno će se svidjeti svima koji su se žalili na preveliku roditeljsku orijentiranost ovog bloga.

A tema je praktički na tragu modernističke hrvatske književnosti, jer bi se lako svela na pitanje "što se dogodi kad mladi idealist iz hrvatske provincije završi u Beču". U modernističkim novelama oni se obično bacaju pod tramvaje, režu žile po bordelima i napuštaju ovaj svijet na kojekakve još dramatične načine. U 21. stoljeću stvari su se srećom prilično ublažile i mogu se ukratko opisati riječju : frustracija. Događa se frustracija.

Teško mi je sad uopće ulaziti u to u kakvom sam točno mindsetu bila kad sam odlučila da je dobra ideja otići na doktorat na Sveučilište u Beču. Bio mi je ponuđen prilično dobar ugovor (iako, kao što to često biva, realnost nije nužno odgovarala uvjetima ugovora, no to je za neku drugu priču), posao na kojem sam tad radila nije postojao na papiru (tako da i dan danas iz mojeg dokazivog staža nedostaje 6 mjeseci, i to upravo onih šest mjeseci u kojima sam najviše radila), a Beč nije bio daleko, pa je kao takav bio odlična probna stanica za emigraciju, koja se tad (2009.), kad se kriza naveliko počela osjećati u svim porama života, sve više nametala kao skorašnja nužnost.

I za svoje dobro ne želim više prežvakavati zašto sve to nije ispalo onako kako sam očekivala, i što je tome više doprinijelo, objektivne okolnosti ili moje emocionalne reakcije na njih. Danas mi je drago što se svaki trenutak mog dosadašnjeg života odigrao točno onako kako se odigrao, jer da nije, možda sad ne bih imala Muža i Juniora, koji su mi, bez lažne patetike, definitivno veći izvor sreće i zadovoljstva nego što je išta vezano uz karijeru ikad bilo.

Ukratko, u Beču sam se vrlo brzo susrela s jednom dotad mi nepoznatom razinom akademskog i humanitarnog cinizma za koju vrlo vjerojatno u svojoj nježnoj dobi od 25-26 godina i svojevrsnoj emotivnoj ranjivosti uzrokovanoj naglim razdvajanjem od prijatelja i rutina nisam bila potpuno spremna. Kao rezultat, stvorila se određena količina rezignirane pasivnosti iz koje se više nisam uspjela iskopati, te su te godine proletjele u nekoj mješavini mlitavog traženja izlaza i promašenog autodestruktivnog protestiranja protiv stvarnosti. 

Zbog toga i dan danas, 4 godine kasnije, taj doktorat stoji kao nezavršeni posao i izvor velike količine anksioznosti, previše svjež u sjećanju da bih od njega olako odustala, a previše dalek da bih stisnula zube i završila. Uglavnom ga ignoriram sve dok se ne pojavi neki birokratski trenutak vezan uz njega, kad obično uz mnogo mentalnog napora i u posljednji trenutak poklikam i ispunim sve formulare kako bi i mogućnost završavanja i dalje ostala otvorena. No neke konkretne korake prema tom cilju ne poduzimam. I mrzim se zbog toga.

Pročitala sam jednom negdje odličan citat koji je navodno kineska poslovica, a glasi nešto kao "Najbolji trenutak da počneš nešto bio je prije nekoliko godina. Drugi najbolji je upravo sad.". Zanimljiva hrana za misli nekome poput mene, tko jako voli koristiti "ma kad nisam prije, onda čemu sad" isprike za sve što predstavlja makar i najmanji napor. 

Druga mudrost koju je vjerojatno netko već negdje nekako uobličio ali moj mozak vjeruje da mu je došla sama je da je najbolje mjerilo kako provesti dan zapitati se hoće li mi za par dana - tjedana - godina biti žao što sam taj dan provela baš tako. Odnosno, ako mi je sad žao što nisam radila nešto drugo 2011, 2012 i 2013 godine, kako točno će mi pomoći to što će se već 2015. toj listi pridružiti i 2014-a? 

Ali lako je to sve izmudrovati, jako je teško nešto konkretno početi.Ljudska psihologija je fascinantna stvar. Činjenica da je sasvim moguće paralelno znati što trebaš napraviti, a i dalje autentično osjećati da iz nekog apstraktnog razloga eto baš ne možeš meni je jedna od najzanimljivijih karakteristika naših mozgova i ilustracija činjenice da vjerojatno nikad nećemo moći do kraja razumjeti niti sebe niti druge. 

Šetnja

Jako puno toga o tome kako zamišljamo roditeljstvo govori činjenica da sam ja danas svom jadnom djetetu već dvaput mjerila temperaturu i pobožno brojila popišane pelene samo zato što je...predobar. Proveo je cijeli dan igrajući se u baby gymu. Poigrao se malo i sa mnom na moju inicijativu (što je isto bila neka vrsta dijagnostičke pretrage uslijed moje panike što bi mu moglo biti), javio se kad je htio jesti ili u krevet da spava, ali ostatak vremena bilo mu je savršeno svejedno što ja radim i gdje sam te je posvetio svu svoju energiju igranju nekom od svojih babygym igračaka ili vlastitim stopalima.

U međuvremenu, stiglo nam je pravo pravcato proljeće. Švedsko, dakako, budući da i dalje nosimo kape i jakne, ali sunce ipak sija, proljetnice cvatu i svi su dobre volje, pa i ja, dežurni Grinč.

Iako smo i po zimi svaki dan išli u šetnju na svoju prekrasnu šetnicu, sad je to postao pravi doživljaj za Juniora i prekrasan izvor opuštanja za mene. 

Evo par slika:

 (Nadam se da se vide cvjetići)

 U kolicima spava prijestolonasljednik.

Živimo u neposrednoj blizini velikog jezera (nije to nešto, skoro svi u Stockholmu žive u neposrednoj blizini već neke vode)s predivno uređenim prostorom za šetnju. Budući da nam najkasnije za 2-3 godine ne gine preseljenje, već razmišljam kako bih najradije da veći stan kupimo negdje u okolici sadašnjeg kvarta, baš zbog jezera i blizine sportskog centra s bazenom. Muž mi često govori da sam emotivno vezana uz kvart jer je jedini kojeg znam i da nema velike razlike, cijeli je Stockholm uređen tako da promovira zdrav život, ali ja sam subjektivna i baš se rastužim kad razmišljam da vrlo vjerojatno nećemo šetati po istim mjestima kad Junior počne u šetnju ići na vlastitim nogama.

Nije, naravno, da smo a priori izbacili opciju da kupimo veći stan baš ovdje, no što ćemo u konačnici kupiti ovisit će o nizu faktora. Kako nam treba stan veći od 100m2, a ne želimo se zadužiti do grla, radije ćemo se odseliti dalje od grada nego živjeti s kreditom od 4-5 milijuna kruna nad glavom.

Inače, Stockholm ovih dana proživljava svoj nekretninski bubble što dodatno otežava donošenje odluke gdje, što i kada kupiti. Zapravo mi je trebalo neko vrijeme da uopće shvatim kako to kreditiranje ovdje funkcionira. I malo me užasnulo saznanje. U Stockholmu ljudi kredite dižu bez neke velike namjere da ih ikad otplate, s čime su suglasne i banke, budući da se smatra da cijene nikad i nikako ne mogu pasti (poznato?). Odnosno, jednom kad kredit dobiješ, možeš manje više plaćati samo kamatu na njega i otplaćivati čisto simbolične udjele u glavnici. Smatra se da je stan = glavnica. Odnosno, kad ga više ne trebaš (uglavnom jer si se preselio na onaj svijet), stan se prodaje, lova ide banci, nikom ništa. Opsesije s ostavljanjem djeci nema. Taj sistem zapravo savršeno funkcionira pod pretpostavkom da se zaista neće dogoditi krah. I dok su šanse za krah manje nego u Hrvatskoj (ako ni  zbog čeg drugog, Švedskoj zaista neće tako skoro ponestati stanovništva), one opet nisu nulte i muž i ja ne možemo tako razmišljati. Prihvatljiv nam je stoga samo kredit kojem možemo i glavnicu otplatiti kroz 20-30 godina.  Ali, budući da ne razmišljaju svi tako, cijene lete u nebo sa svih strana (zato što prosječni zaposleni bračni par koji namjerava plaćati samo kamatu i otplaćivati neki simbolični sitniš može bez većih problema kupiti nekretninu od pola milijuna eura, pa se ljudi manje više natječu tko će ponuditi suludiju svotu za stan). Zato smo odlučili čekati dok više stvarno ne budemo stali u sadašnji stan, a to će biti kad Junior poželi/zatreba vlastitu sobu.  Jer iako imamo dvije spavaće sobe, jedna je muževa radna, a njegovu biblioteku nemamo kamo iseliti. 

Prijatelji su nedavno kupili prekrasnu kuću koja je istina, tri dana jahanja od nas, ali na tako lijepom mjestu i tako prostrana (i s predivnim pogledom na jedno drugo jezero), a po cijeni koja upada u naš mentalni domet, da su me prošle sve predrasude prema selidbi u šire predgrađe. Posebno jer javni prijevoz odlično pokriva cijeli zonu, a možemo nabaviti i auto.

Štoviše, ja bih se sve radije preselila nekamo na rub same stockholmske županije. Odrasla sam 50 km od Zagreba s lijepim našim javnim prijevozom i svejedno nam je Zagreb uvijek bio potpuno dostupan za sve školske, kulturne i ine potrebe. A uživali smo u miru, svježem zraku i radikalno nižim troškovima života. 

No, sve je to još otvoreno i tko zna kojim će smjerom krenuti.

Prestala sam praviti planove nakon što je 2013. godina bila u najmanju ruku neočekivana. Malo je reći da nisam planirala ni preseliti se u Švedsku ni imati dijete, da bi to u trenu postali manje više temeljni omeđitelji moje svakodnevnice. Na koju se svakim danom sve više navikavam i sve više cijenim. Život mi je ispao daleko, daleko od zamišljenog, no bilo bi zaista bogohulno reći da je ispao loše. 

Baš sam nedavno naišla na jedan stari blog koji sam pisala i tamo zadnji upis iz proljeća 2012, 2 tjedna prije nego sam upoznala muža. Blog je bio na engleskom, a post je glasio ovako:

it’s not really that i am depressed (not in the sense a psychologist should use anyway) but i did miss the trivial relief in keeping track of my blahblahblah on such an aesthetically appealing platform. havingfollowers didn’t hurt either (a messiah complex anyone?).

i deleted the old blog in a state of existential crisis meets unusual borderline stalking situation meets oh i am so gonna put my time to a more purposeful use but realized recently that no, the latter never came.

i may be slightly closer to a phd than i was last year but not as near as i should (or would want to) be. i am still not a particular fan of living in vienna. i have about seven months of my contract left so i am in a desperate need of a plan. my eyes hurt when i stare at the screen for too long. my taste in men is still a potential source of income to any psychotherapist out there. i teach a course to undergrads that i sometimes fear are smarter (or at least far more motivated) than me. i do yoga. i play with virtual bubbles. i am too homesick to live a normal life away from home, not homesick enough to move back.  i want to learn graphic design. i feel lonely most of the time.

all quiet on the western front.

Dva tjedna kasnije upoznala sam današnjeg muža i Juniorovog tatu (i momentalno invalidirala gornju izjavu o lošem ukusu u muškarcima) i svijet se okrenuo za 180 stupnjeva. 

Promjena perspektive

Danas sam čitala članak o knjizi pod naslovom Selfish reasons to have more kids. Knjigu je napisao američki ekonomist (zanimljivi zaokret u karijeri od ekonomista do parenting gurua) Bryan Caplan  i spada zapravo u recentni trend objavljivanja knjiga koje proturječe superpopularnim priručnicima punim iznimno napornih (i često za okolinu iritantnih) metoda "idealnog" roditeljstva s porukom da je bolje opustiti se i koristiti zdrav razum, a ne niz često ideološki obojanih udžbenika koji roditelje (posebno majke) često tjeraju u ekstreme raznoraznim metodama nabijanja krivnje. Ali ono što mi je u tome bilo posebno zanimljivo je njegova teza da ljudi nemaju onoliko djece koliko bi željeli/trebali imati zato što pogrešno razmišljaju i fokusiraju se na uski vremenski period sadašnjosti u tridesetima kao i generalno precjenjuju količinu napora uključenu u svako dodatno dijete.

Jer valjda sam se prepoznala u toj problematici opsesije jednim kratkim periodom na prijelazu iz dvadesetih u tridesete nauštrb promatranja života u totalu njegovog očekivanog trajanja. Kad smo se muž i ja tek upoznali i pričali o svojoj idealnoj obitelji u nekoj apstraktnoj budućnosti, pričali smo da želimo imati troje djece. Kad sam slučajno ostala trudna u za to zbilja užasnom periodu, činilo nam se da je ta maštarija potpuno srušena i da će nam trebati godine da se oporavimo od tog šoka. Ne trudnoće kao takve, nego potpunog razbijanja svih planova i mogućnosti u paramparčad. Samo mali uzorak : pričali smo da ćemo putovati oko svijeta, što je postalo nemoguće gotovo momentalno zbog mojeg konstantnog povraćanja... ja sam htjela tražiti posao diljem svijeta pa gdje bude zanimljivo, tu idemo, da bi sama ideja postala glupa jer kad imaš priliku roditi dijete u zemlji koja je redovito na vrhu svih ljestvica za takve stvari, onda istu i iskoristiš. I tako, dok smo bili zauzeti oplakivanjem svojih planova, automatski su sva daljnja djeca postala malo vjerojatna apstrakcija. Činilo se da će trebati proći poprilično godina da ih uopće razmotrimo, a onda ćemo već biti stari, neće nam se dati, bit će prevelika dobna razlika, i svi ti uobičajeni razlozi zašto ljudi ostaju na jednom. I iako mi ni trudnoća ni porod nisu bili nešto posebno grozni (iako sam trudnoću provela prežderavajući i samosažalijevajući se, umjesto da budem glamurozna trudnica kakva sam vjerojatno, prije nego što sam se zapravo suočila s fizičkim nelagodnostima iste, htjela biti), u prvim mjesecima Juniorovog života i meni se činilo da je to sad to. Zatvorena tvornica. Ovaj se provukao, nitko više neće. 

Ali kako se on bliži petom mjesecu, kako sam ja uspješno izgubila većinu težine stečene na goreopisani način, i kako smo se svi navikli na novu rutinu, sve se više hvatam kako vodim sama sa sobom egzistencijalne rasprave na temu što se sad više isplati - goniti se opet za nekom karijerom ispočetka u novoj zemlji ili naprosto imati još to dvoje originalno zamišljene djece (daleko od toga da u drugom scenariju ostajem zauvijek kućanica, no velika je razlika između ambicioznog penjanja po raznim ljestvicama da bi se s 40-50 godina radilo nešto na čemu sam prije zavidjela kojekakvim mentorima, šefovima i inom i imanja mirnog, zadovoljavajućeg posla u pomagačkoj struci). 

I što više razmišljam, to sam sklonija opciji dva. Iz milijun razloga. A jedan veliki je ovo što kaže spomenuti gospodin Caplan. Lako je sad reći da su dodatna djeca gnjavaža, jer jesu. Iako mi je lijepo s Juniorom doma, zavrti mi se u glavi od pomisli da ostanem tako još par godina. No  već za nekoliko godina te tolike gnjavaže neće biti (barem ne u tom čisto fizički ograničavajućem smislu). A postoje i poslovi (posebno u Švedskoj) uz koje je sasvim moguće imati troje djece. Isplati li se odustati od nečeg što bi ti uljepšalo ostatak života (a očekivano trajanje života za našu generaciju tu u razvijenom svijetu se već vrti oko 90 godina!) zato što će ti "pokvariti" razdoblje od tridesete do tridesetpete? 

Tako da smo sad u sve aktivnijim maštanjima o Junioru broj 2. U nadi da će biti Juniorka. Dijelom jer bismo rado curicu, a dijelom jer smo jedva jedvice našli ime ovom prvom. Mislim da bi nas potreba da imenujemo još jedno muško dijete odvela u ludnicu. 

O hranjenju beba u Švedskoj

Budući da me jako puno prijateljica trudnica i mama često pita da im kažem kako se nešto radi u Švedskoj, planirala sam napisati nekoliko postova o važnijim točkama trudnoće i male bebe, a počet ću od hranjenja budući da nam je to trenutno aktualna tema.

Prema nekim statistikama koje sam jednom slučajno ugledala na nekom sajtu gdje sam tražila upute za postupanje s izdojenim mlijekom, Švedska spada u zemlje s najvećim postotkom isključivog dojenja beba prvih mjeseci. Moram priznati da me to iznenadilo jer sam u našem društvu, u kojem ima mnogo malih beba, zapravo jedino ja "uspjela" postići taj režim hranjenja. No kod nas to nikad nije izgledalo kao da će biti izazov. On je od prvog dana efikasno sisao, mlijeka je bilo, mene nije ništa boljelo, zapravo nije imalo što poći po zlu. Ono što je međutim ovdje jako ugodno u odnosu na to što čitam na Facebook zidovima svojih prijateljica u Hrvatskoj je to što nemam dojam da je to ovdje baš tolika tabu tema i predmet majčinskog nadmetanja. Nisam nikad čula da se neka žena koja ne doji (ili ne doji isključivo) zbog tog opravdava, niti da neka koja to radi priča o tome kao nekoj vrsti postignuća.

Dohrana se ovdje uvodi s navršenih 4 mjeseca putem tzv. smakproven. To nisu obroci, odnosno, očekuje se da dijete i dalje nastavi jesti istu količinu majčinog/umjetnog mlijeka kao prije, no povremeno im se daju male količine razne hrane na isprobavanje. Govorimo o količinama koje variraju od "koliko stane mami na prst" do "1-2 žlice". Dakle, zaista se ne radi ni o kakvim konkretnim obrocima, no nema ni nekakvih posebnih uputa koje su namirnice OK, a koje nisu. Ovdje nema mjesečnih kalendara za namirnice, već se podrazumijeva da dijete od 6 mjeseci nadalje, kad se smakproven pretvaraju u obroke, može jesti gotovo sve (u okviru zdravog razuma, vjerujem da nitko ne servira bebi krvavi odrezak ili thai piletinu). Štoviše, posebna je preporuka da im se namirnice poput glutena, jaja i sličnih alergena daju rano, dok su još većinski na majčinom mlijeku.

E sad, mi smo, kad smo nakon pregleda za 4 mjeseca dobili uputu da slobodno počnemo isprobavati, pokušali Juniora uvesti u svijet hrane za velike bebe i iako on pokazuje velik interes da bi nešto jeo (evidentan u tome što radi pokrete ustima za sisanje kad vidi nekog drugog da nešto jede, što mi govori da je definitivno shvatio da mi ostali ne jedemo prikopčavanjem na cicu), jedino što mu se dosad donekle svidjelo nakon što je to dobio u usta je tzv. gröt. Ja patim od potpune neukosti kad su u pitanju proizvodi od žitarica pa tako zapravo uopće nemam pojma šta je to, nekakvi zobeni griz s jako sitnim pahuljicama.
Izgleda ovako:

 Ja sam ga probala staviti u usta i moja je dijagnoza bila da je odvratno, ali Junior se ne slaže, njemu je fino. Tako da sad povremeno pojede par žličica dotičnog. Za sve ostalo, jabuku, bananu, avokado, nije baš bio pretjerano zainteresiran. Odnosno, bio je jako entuzijastičan da ih strpa u usta sve dok im nije osjetio okus, na što je složio facu koja nas nije baš ohrabrila da mu nastavimo to nuditi.

Nadam se iskreno da mu je jednostavno još rano za istraživanje hrane, a ne da je buduća nejelica. Čekam sad pregled s pet mjeseci da kažem sestri da nisam baš uvjerena da nam to isprobavanje okusa ide i da ćemo čekati još malo s proširivanjem tog repertoara. Piše u uputama koje smo dobili da je do šest mjeseci sve to više igra i upoznavanje s raznolikošću tekstura i okusa, a ne hranjenje, pa zapravo i nije bitno sviđa li mu se ili ne. Ja sam svejedno malo u brizi da odgajamo malog izbirljivca, jer je dotični s gnjušanjem odbio jesti adaptirano mlijeko kad smo mu ga ponudili jer sam ja trebala izbivati cijeli dan. Pokrpali smo se s mnogo izdajanja par dana prije, ali očito je da on baš nije sretan s idejom da jede nešto što nije njegova najmilija cica. No, vidjet ćemo soon enough, vrijeme leti, šest mjeseci će navršiti već u svibnju.

Zabušavanje

Vidim da se polako ostvaruje moja skepsa prema vlastitoj sposobnosti da steknem naviku pisanja ovog bloga. Problem je uvijek isti. Svakodnevne trivijalnosti čine mi se nedostojne bloga, dok svaka veća aktivnost rezultira manjkom vremena i energije za drljanje po blogu.

Ovih dana mi je u posjeti mama, što je samo po sebi dosta spektakularan događaj. Ženu koja kategorički odbija bilo kamo putovati već dobrih 30ak godina, postojanje unuka na drugom kraju Europe ipak je dobilo da se spakira, sjedne na Ryanairov let i dođe nam u posjet. Stigla je još u ponedjeljak, ali zbog lošeg vremena tek smo se danas odvažili na razgledavanje Stockholma. Budući da me svi očekivani čitatelji ovog bloga najviše traže slike (što mi je jasno, stoput su zanimljivije slike od mojeg kukanja), evo tim povodom jedna panorama:

I jedan ručak:

Muževi roditelji su jako ozbiljno shvatili ideju da u posjet Švedskoj i nama kao obitelji dolazi jedan toliki putni skeptik, pa su dali sve od sebe da je animiraju. Definitivno je impresivna sposobnost moje mame da komunicira na engleskom, usprkos tome što već godinama tvrdi da ne zna reći ništa (a sa svojih skoro 60 godina, spada u generaciju koja engleski nije učila njegovom sveprisutnošću poput nas). Starci su se lijepo podružili, sprijateljili i počeli dogovarati uzvratni posjet Hrvatskoj. 

Nadam se da je mama zadovoljna viđenim i da ne misli da sam se preselila i dijete rodila u nekoj vrsti polarne pustoši naseljene narodom čudaka, kako se ponekad dalo naslutiti iz njezinih komentara.

Vidjelo se da joj nije baš milo prešetavanje juniora na temperaturi od 2-3 stupnja, iako se dotični mladić od rođenja šeće i na puno gorem, kao i sva lokalna djeca.  Moram priznati da je i meni duboko usađen strah od hladnoće u početku otežavao izlaske s kolicima, no vrlo brzo smo i ja i junior postali ovisno o dnevnoj dozi svježeg zraka. Nekad jako svježeg. 

Mama se vraća doma u ponedjeljak ranom zorom, i to s aerodroma Skavsta, čija pripadnost Stockholmu spada u one darežljivije definicije, budući da ima do tamo dobrih stotinjak km. Zato moramo krenuti već oko 3 ujutro, i zadnjih dana vršimo pregovore tko će je otpratiti, muž ili ja. Ne usudimo se samu je staviti na autobus do tamo, jer joj službeni mobitel, koji je jedini koji ima, ne radi u roamingu (domišljato, mamina tvrtko, nema šta, iako je roaming otkako smo u EU toliko jeftin da ja češće koristim hrvatski mobitel nego švedski, budući da mi je hrvatska kartica u naprednijem i user-friendliem aparatu!). Argument da ide muž je da je vjerojatno praktično da ja i moja ugrađena hranilica za bebu ostanemo s njim preko noći, iako je dotični sa svoja četiri i pol mjeseca počeo manje više spavati kroz noć (iako se budi za doručak kad tata ide na posao, u pola sedam,  što nije vrijeme do kojeg se ja stignem vratiti), a argument da idem ja je to što se on gotovo karikaturno boji tolikog druženja s punicom. Zasad je ipak plan da idem ja, jer neće biti ni prvi ni zadnji put da junior dobije svoj doručak posredno preko bočice, a on ipak mora taj dan na posao. Tako da sam već malo nervozna zbog ustajanja u pola tri (ako se to uopće može zvati ustajanje, a ne izostanak lijeganja).

Nakon što ona ode, naš se život vraća u normalnu kolotečinu, sve do kraja mjeseca kad nam dolazi moja sestra. Očito je da je početak Ryanairove sezone povećao frekvenciju posjeta. Bavim se ovih dana intenzivnim lobiranjem da dođu svi koji ikako mogu, budući da me definitivno veseli vidjeti svoje prijatelje iz Hrvatske. Moram priznati da mi je možda najteži aspekt života u Švedskoj to što se razlikuje od života u Austriji po tome što ne postoji mogućnost odlaska doma na vikend ili imanje posjeta svaki drugi. Svako putovanje treba pomno planirati, izdašno financirati itd. Razmazila me ta close-to-home emigracija, u kojoj je bilo moguće uživati u svim blagodatima europskog grada u kombinaciji s lako dostupnim druženjima sa starim društvom. Otkad sam u Švedskoj, toga više nema. I iako mi je lijepo, uhvati me nostalgija svaki put kad netko na Facebooku podijeli neki zanimljivi event.