Zabušavanje

Vidim da se polako ostvaruje moja skepsa prema vlastitoj sposobnosti da steknem naviku pisanja ovog bloga. Problem je uvijek isti. Svakodnevne trivijalnosti čine mi se nedostojne bloga, dok svaka veća aktivnost rezultira manjkom vremena i energije za drljanje po blogu.

Ovih dana mi je u posjeti mama, što je samo po sebi dosta spektakularan događaj. Ženu koja kategorički odbija bilo kamo putovati već dobrih 30ak godina, postojanje unuka na drugom kraju Europe ipak je dobilo da se spakira, sjedne na Ryanairov let i dođe nam u posjet. Stigla je još u ponedjeljak, ali zbog lošeg vremena tek smo se danas odvažili na razgledavanje Stockholma. Budući da me svi očekivani čitatelji ovog bloga najviše traže slike (što mi je jasno, stoput su zanimljivije slike od mojeg kukanja), evo tim povodom jedna panorama:

I jedan ručak:

Muževi roditelji su jako ozbiljno shvatili ideju da u posjet Švedskoj i nama kao obitelji dolazi jedan toliki putni skeptik, pa su dali sve od sebe da je animiraju. Definitivno je impresivna sposobnost moje mame da komunicira na engleskom, usprkos tome što već godinama tvrdi da ne zna reći ništa (a sa svojih skoro 60 godina, spada u generaciju koja engleski nije učila njegovom sveprisutnošću poput nas). Starci su se lijepo podružili, sprijateljili i počeli dogovarati uzvratni posjet Hrvatskoj. 

Nadam se da je mama zadovoljna viđenim i da ne misli da sam se preselila i dijete rodila u nekoj vrsti polarne pustoši naseljene narodom čudaka, kako se ponekad dalo naslutiti iz njezinih komentara.

Vidjelo se da joj nije baš milo prešetavanje juniora na temperaturi od 2-3 stupnja, iako se dotični mladić od rođenja šeće i na puno gorem, kao i sva lokalna djeca.  Moram priznati da je i meni duboko usađen strah od hladnoće u početku otežavao izlaske s kolicima, no vrlo brzo smo i ja i junior postali ovisno o dnevnoj dozi svježeg zraka. Nekad jako svježeg. 

Mama se vraća doma u ponedjeljak ranom zorom, i to s aerodroma Skavsta, čija pripadnost Stockholmu spada u one darežljivije definicije, budući da ima do tamo dobrih stotinjak km. Zato moramo krenuti već oko 3 ujutro, i zadnjih dana vršimo pregovore tko će je otpratiti, muž ili ja. Ne usudimo se samu je staviti na autobus do tamo, jer joj službeni mobitel, koji je jedini koji ima, ne radi u roamingu (domišljato, mamina tvrtko, nema šta, iako je roaming otkako smo u EU toliko jeftin da ja češće koristim hrvatski mobitel nego švedski, budući da mi je hrvatska kartica u naprednijem i user-friendliem aparatu!). Argument da ide muž je da je vjerojatno praktično da ja i moja ugrađena hranilica za bebu ostanemo s njim preko noći, iako je dotični sa svoja četiri i pol mjeseca počeo manje više spavati kroz noć (iako se budi za doručak kad tata ide na posao, u pola sedam,  što nije vrijeme do kojeg se ja stignem vratiti), a argument da idem ja je to što se on gotovo karikaturno boji tolikog druženja s punicom. Zasad je ipak plan da idem ja, jer neće biti ni prvi ni zadnji put da junior dobije svoj doručak posredno preko bočice, a on ipak mora taj dan na posao. Tako da sam već malo nervozna zbog ustajanja u pola tri (ako se to uopće može zvati ustajanje, a ne izostanak lijeganja).

Nakon što ona ode, naš se život vraća u normalnu kolotečinu, sve do kraja mjeseca kad nam dolazi moja sestra. Očito je da je početak Ryanairove sezone povećao frekvenciju posjeta. Bavim se ovih dana intenzivnim lobiranjem da dođu svi koji ikako mogu, budući da me definitivno veseli vidjeti svoje prijatelje iz Hrvatske. Moram priznati da mi je možda najteži aspekt života u Švedskoj to što se razlikuje od života u Austriji po tome što ne postoji mogućnost odlaska doma na vikend ili imanje posjeta svaki drugi. Svako putovanje treba pomno planirati, izdašno financirati itd. Razmazila me ta close-to-home emigracija, u kojoj je bilo moguće uživati u svim blagodatima europskog grada u kombinaciji s lako dostupnim druženjima sa starim društvom. Otkad sam u Švedskoj, toga više nema. I iako mi je lijepo, uhvati me nostalgija svaki put kad netko na Facebooku podijeli neki zanimljivi event.