Jutros mi se u newsfeedu na Fejsu ukazao članak Majčinstvo u novoj sredini: "usamljena" je drugo ime za "preseljena" i stvorio u meni potrebu da i sama malo drobim o toj temi, ponajprije o svom propalom pokušaju da se uključim u tzv. mamma grupp u našem kvartu i razgovorima koje sam na tu temu vodila s ljudima oko sebe.
U Švedskoj se inače često čuje da je pridošlicama (bilo iz inozemstva, bilo iz susjednog sela) teško stjecati prijatelje među Šveđanima jer se dotični uglavnom druže u klikama koje su se formirale još u osnovnoj školi. Na primjeru mojeg muža dalo bi se zaključiti da je tvrdnja istinita, budući da većina ljudi s kojima se družimo zajedničku povijest s njim ima još od malih nogu. No toj ideji nipošto u prilog ne ide poplava tih tzv. mamma grupa što ih organizira svaki dječji zdravstveni centar (što je švedska inačica primarne javnozdravstvene skrbi za djecu), a koje služe stvaranju grupica majki s djecom slične dobi u svrhu zajedničkog druženja.
Iako sudjelovanje u tom čudu naravno nije obavezno, doživjela sam priličnu količinu društvenog pritiska i od Juniorove patronažne sestre i prijateljica i svekrve da se obavezno moram uključiti jer to može biti samo dobro za mene. I tako sam se upisala na listu za mame s bebama iz studenog i prosinca i dobila poziv na prvi sastanak sredinom ožujka. Iako sam bila, poznavajući sebe, jako anksiozna kako ću preživjeti govorenje švedskog u produženoj socijalnoj situaciji, kako se prvi sastanak održavao točno na moj trideseti rođendan, odlučila sam da nema bolje prigode za izlazak iz svoje comfort zone. Međutim, nisam dospjela daleko. Već nakon 20 minuta tog prvog sastanaka, dušom i tijelom vapila sam za svojom comfort zonom, ma koliko jadna i socijalno izolirana ona u očima moje okoline možda bila.
Zašto? Jednim velikim dijelom zato što ne volim govoriti švedski i što mi se situacija činila napornom. Dovoljno je naporno naći se u skupini nepoznatih ljudi s kojima moraš razgovarati na jeziku koji je njima materinji, a tebi se pojavio na obzoru u dobi od 28 godina čak i kad ne držiš u ruci četveromjesečnu bebu kojoj tri sata sjedenja u krugu nije pojam idealno provedenog vremena. S obzirom da su moji napori da se skoncentriram na razgovor i skupim hrabrost da mu nešto doprinesem bili isprekidani iznerviranim krikovima čas moje, čas nečije tuđe bebe, motivacija za brbljanje mi je vrlo brzo posustala.
Drugim velikim dijelom zato što ne možeš na silu stvoriti prijateljstva. Iako mame iz grupe nisu bile nešto posebno antipatične (s druge strane, niti posebno simpatične, budući da se vrlo brzo grupa podijelila na šutljive skeptične promatračice i neumorne promotorice vlastite majčinske superiornosti, što je izgleda boljka na koju nije imuna ni samozatajna, protestantska kultura poput švedske), ja u tom trenutku nisam osjećala nikakav autentičan manjak prijatelja, koji bi po što po to trebalo krpati prvom osobom koja će biti voljna sa mnom prodiskutirati boju Juniorove kakice. Moram priznati da me čudi da se i dan danas, kad su na Internetu svi od novorođenih beba do bakica u selima kojima je Bog rekao laku noć (pa tako Junior i njegova kompjuterski skeptična baka komuniciraju preko Skypea), nekako implicitno podrazumijeva da više vrijedi popiti kavu s pet potpunih stranaca nego provesti pet sati u razgovoru s dugogodišnjim najboljim prijateljicama koje sada sasvim slučajno žive tisućama kilometara daleko.
Tako da je moja mamma grupp karijera završila i prije nego je počela, odustajanjem od odlaska na daljnje sastanke. Nekad pomislim da sam preolako odustala, makar zbog vježbanja govorenja u socijalnim situacijama, onda opet mislim da u životu ima sasvim dovoljno neizbježnih stresova da bismo si još na leđa tovarili i one koje je moguće izbjeći.
Vjerojatno nikad neću znati jesam li mogla nešto dobiti od te grupe što sam olako propustila, no s druge strane me veseli činjenica da se, iako sam se naglo i neplanirano preselila u potpuno strani dio kugle zemaljske, ne osjećam usamljeno. Osjećam se ponekad kao da je cijeli moj dosadašnji život resetiran na nulu, sa svim dobrim i lošim stranama koje to ima, no barem se nikad još nisam osjetila usamljenom.
A za kraj, povodom završetka uskrsnih praznika, prigodno smo danas u šetnji susreli pravog pravcatog (uskrsnog) zeca:
Nema komentara:
Objavi komentar