Netflix

Zabušavam na blogu jer sam otkrila Netflix. Moj tip ličnosti, koji lako zapada u ovisnosti nije baš najsretnija predispozicija pri susretu s Netflixom. Nakon što sam u nizu odgledala House of Cards, pa Arrested Development, sad sam navučena na Orange is the New Black. One koji se pitaju kako je to moguće uz malu bebu podsjećam da moja specifična mala beba odlazi spavati oko 7 navečer, a ja oko 1 iza ponoći, pa sad izračunajte koliko sati mog života odlazi u nepovrat dok buljim u to. Svaki dan pomislim koliko bih korisnijih stvari mogla raditi, a onda upalim sljedeću epizodu. 

Srećom pa ne posjedujemo televizor pa ne mogu gledati dok je budan, budući da za gledanje moram držati laptop, a ne bebu, inače bi nam se kućanstvo pretvorilo u 24h satne maratone mojih glupih serija. 

Kad pomislim na televizor (jer manje više stalno vodimo rasprave treba li ga kupiti ili ne), uvijek se sjetim da je dok sam ja išla u osnovnu školu broj televizora po kućanstvu bio korišten kao nekakva mjera afluentnosti. Da bi sad neposjedovanje televizora manje vuklo na siromaštvo, a više na suvremeni srednjoklasni samodopadni bi-es. Bilo kako bilo, i dalje nemamo odgovor na pitanje treba li nam televizor i hoćemo li ga ikad nabaviti. S obzirom na živimo s avetom potrebe za skorašnjim seljenjem (bilo u drugu državu u potragu za mojim karijernim opcijama ili u veći stan u potrazi za proširenjem obitelji) nekako nam svaki novi glomazni predmet zvuči samo kao dodatna gnjavaža. Pa i dalje živimo u svojoj maloj superiornoj idilici i vrijeme i pamet tratimo pred kompjuterskim, a ne TV ekranima.

Osim toga, švedsko vrijeme je ponovno pokazalo svoje zube, pa smo nakon tjedan dana ljeta opet došli na 7 stupnjeva i debele jakne. Taman sam u nedjelju u H&M-u gledala neke kratke hlače, sad mi je drago da ih nisam kupila jer bih ih vjerojatno spalila iz očajničkog protesta.

Za vikend je izgledalo ovako i mnogo djece se kupalo u našem jezeru:

A danas sam opet morala iskopati Juniorovu vunenu kapu.

Such is Swedish weather.

Poplave i to

Već dugo se spremam updateati blog ali i kao cijeli ex-Yu Internet, pod velikim sam dojmom tih tragičnih poplava koje su zadesile naše krajeve i nikako mi nije sjedalo.

Vjerujem da su dosad već svi pomogli po mogućnostima i savjesti, ali nadam se i da tema neće nestati s naslovnica i pasti u zaborav, budući da najveća potreba za pomoći tek dolazi. Ne mogu ni zamisliti kako je to preko noći izgubiti sve što imaš, a još mi je tužnije znajući da su to područja već opustošena ratom.

Drago mi je s druge strane što je sve to izvuklo na površinu mnogo ljudske dobrote i nadam se da će svi ostati u takvom raspoloženju još dugo i osvijestiti mnogo toga što se dosad uzimalo zdravo za gotovo, a trovalo opće raspoloženje u našim zemljama. 

Kod nas se ne događa ništa spektakularno, osim što je vrijeme potpuno ljetno (i po 25 stupnjeva), što sam ja dosta okupirana svojim masterom jer moram sve zadaće za ovu godinu predati do 9.6, kad nam ujedno počinje i kineski (da, muž i ja smo se prijavili da preko ljeta preko neta učimo kineski, pri čemu se on s tim može zafrkavati, a ja moram to i položiti jer mi o tome ovisi lova za studiranje).

Povodom ljetnog vremena, počelo je i uređivanje naše kvartovske plaže. Prošle godine mi je kupanje bilo nezamislivo, ove već mislim dati priliku lokalnim vodama.

Ovih smo dana lijepo vrijeme i šetnje tratili na odlazak u grad u obavljanje kojekakvih tehnikalija, ali sutra ćemo, ako će vrijeme i dalje ostati ovakvo, uzeti dekicu i otići malo lješkariti u prirodi.

Subotnji brunch

Danas sam s nekoliko prijateljica održala onaj improvizirani djevojački brunch. Odabrale su zaista prekrasno mjesto ne predaleko od kvarta gdje živimo i divno smo se provele. Šestoricu svojih dječaka (tri muža i tri sina, prošlogodišnja berba djece u društvu bila je stopostotno muška) ostavile smo same, a i oni su se dobro snašli i otišli gledati nekakve životinjice u obližnjem parku.

Brunch je ovdje u pravilu švedski stol (koji se ne zove švedski stol i taj mi hrvatski termin omogućava da ljude redovito zabavim lingvističkim trivijama) pa smo si dale oduška.

Prvi dio, hladna predjela :

Drugi dio, topla jela: 

Treći dio, desert:

Par tjedana moje dijete poništeno u samo jednom obroku.

Na kraju svega toga došlo je ono najtipičnije švedsko u cijelom tom iskustvu:

Da, brunch za tri osobe na lijepom mjestu u Stockholmu u subotu ujutro košta oko 1000 kuna.  Pa ako se slučajno netko pitao kamo točno odlaze ljudima njihove velike švedske plaće, odlaze na sulude cijene nekretnina i još suludije cijene bruncheva. 

Još par detalja iz restorana:

Proveli smo prekrasan dan s prijateljima, no o drugom dijelu ću pisati sutra. Sad čekam da se onesvijestim u krevet i prebolim bolove u plućima nastale uslijed mahnitog trčanja na vlak u 22:30. Srećom muž je bio taj koji je u toj trci gurao kolica (da nije, moguće da bi me doma vozila hitna, a ne vlak). Junior je oduševljeno ciktao cijelim putem jer je mislio da se igramo. No stigli smo na vlak, pa se isplatilo, došli smo doma dovoljno rano da napišem ovaj post i otuširam se prije bacanja u krevet. 

Put u pakao...

...popločen je dobrim namjerama.

Danas sam otkrila to iz prve ruke i odlučila o tome napisati post, iako ne vjerujem da imam čitatelja koji su skloni glupostima takvih vrsta, ali za svaki slučaj.

Spominjala sam već svoju svekrvu, koja je iznimno draga i brižna žena, ali i velika poklonica kojekakvih opskurnih alternativnih zdravstvenih metoda i pripravaka. 

Tako me, jer mi je općenito teško odbiti kad vidim da su joj namjere iskrene, uvjerila da isprobam nekakve napitke koji bi mi trebali pomoći regulirati probavu i niz drugih boljki koje mi, kao vjerojatno većini friških mama, još od poroda zagorčavaju život. Nakon što smo joj platili suludu cijenu za te napitke, ovlaš sam im pogledala sastav i zaključila da su to najobičniji multivitamini, koji se od onih u šumećim tabletama za 10 kuna razlikuju samo po omjerima sastava. Koji nisam detaljno proučila jer sam pretpostavljala da ako su državne agencije dopustile prodaju, nema u tome ničeg eksplicitno lošeg. Pa i nema....ali....

Tako sam ja to jutros poslije doručka popila, da bi mi se 20 minuta kasnije počelo vrtiti u glavi, lupati srce, i pojavljivati užareni crveni osip po cijelom tijelu. U panici sam odmah zvala muža da zna i da nazove natrag za 5, 10, 15 min itd da bude siguran da se nisam onesvijestila i da ako mu se ne javim zove nekog jer sam sama s bebom pa definitivno nije najsretnije pasti u nesvijest. 

Srećom, lupanje srca i vrtoglavica su relativno brzo prestali, pa sam mogla otići na Internet istražiti šta se dogodilo. E pa šta se dogodilo...dogodilo se to da iz već nekog vudu razloga, dotični prah sadrži trostruku preporučenu dozu vitamina B3 (niacina). Razlog tome je što poklonici kojekakvih teorija o panacejama ovim i onim vjeruju da se na taj način iz tijela ispiru otrovi. Možda sam priprosta, ali ja recimo ne vjerujem da je ""preporučena dnevna količina" sinonim za "premalo za bilo kakav efekt", a još manje vjerujem da tijelo reagira vrtoglavicom, lupanjem srca i urtikarijom zato jer se događa nešto dobro. No, preživjela, spremila sveti prah u ormar i počela razmišljati kako ljubazno reći svekrvi da mislim da me njezin prah pokušava ubiti, kadli se sjetih da isuse bože pa ja dojim. I to dijete koje je toliko uljuljkano u radosti dojenja da treba bar sat dva moljenja i nutkanja da pojede pola poštenog obroka adaptiranog mlijeka, ali kojem sasvim sigurno nećemo ispirati organizam od otrova na ovakav način. 

Srećom, niti tu se ne treba voditi emocijama, dojmovima i šta-je-netko-negdje-napisao-ili-rekao nego znanstvenim informacijama. Tako smo našli da je poluvrijeme eliminacije prokletog vitamina 20-45 minuta i da je topiv u vodi, pa to znači da će se vrlo brzo raspasti i biti ispišan, pa ću tako popodne provesti u uvjeravanju djeteta da jede iz bočice i bacanju mlijeka, ali već navečer se možemo vratiti na staro.

Koja je pouka ove priče? Nije dobro sve što dobronamjerni ljudi kažu da je dobro. Nije opasno sve što ljudi u panici kažu da je opasno (jer npr. mogu zamisliti svoju mamu kako kaže da ne smijem dojiti još barem tjedan dana, za svaki slučaj). Živimo u 21. stoljeću i na raspolaganju (posebno nama koji imamo sveučilišne accounte pa možemo na znanstvene baze) nam je širok dijapazon provjerenog znanja o svemu što ljudski rod istražuje. Samo malo suvislog guglanja stoji između svake osobe i saznanja da a) ne postoji niti jedan razlog da popiješ trostruku dozu vitamina B3 i da b) ne postoji niti jedan razlog da nakon što slučajno popiješ trostruku dozu vitamina B3 legneš i umreš ili provedeš tjedan dana u karanteni. Malo ti se vrti, onda se popišaš, koristi nikakve, štete nikakve, ali ogromna, pregolema industrija, koja se itekako može mjeriti s farmaceutskom, zarađuje na tome.

Zašto to pričam? Zato što previše ovih dana čitam kojekakve priče o cijepljenju. I vidim da ljudima sustavno promiče činjenica da čak i ako netko drag, srdačan i zabrinut za dječicu iskreno vjeruje da je cijepljenje loše, a homeopatija dobra, to i dalje ne znači da zaista i je tako. A vidim i da kritičari sa znanstvene scene previše naivno pristupaju toj temi jer zamišljaju antivaxxere kao hrpu malicioznih budala koju treba diskreditirati. Iako su to vjerojatno u velikom broju slučajeva iskreno zabrinuti ljudi koji su naprosto upali u spike čiju su vjerodostojnost iz ovih ili onih razloga nesposobni kritički preispitati. Pa ih treba educirati, a ne nazivati glupima.

No problem je tu mnogo ozbiljniji od momentalnog predoziranja vitaminom. Diljem razvijenog svijeta već se javljaju bolesti koje su bile iskorijenjene. Vrlo brzo, mnogo će se više tragedija događati zbog loše procijepljenosti stanovništva nego zbog nuspojava loših cjepiva.

U Švedskoj cijepljenje nije obavezno. Odnosno, ne postoji neki zakon ili neka kazna kojom bi se sankcioniralo roditelja koji odbija cijepiti dijete, osim općim neodobravanjem i socijalnom izolacijom (takvo dijete ne može u vrtić). I zato nikome ne pada na pamet ne cijepiti djecu, osim povremenom čudaku što želi živjeti off grid u divljini. 

U naše škole pothitno treba uvesti edukacije iz kritičkog mišljenja i adekvatnog pretraživanja Interneta. Vidjela sam negdje nalaz da više od 70% mladih ne razlikuje vjerodostojnost pojedinih izvora informiranja. Prijateljev komentar, 24sata, časopis Science, sve je to tu negdje. Kako to nikog ne brine, ali sve brine što će djeca misliti o Conchiti Wurst, misterija je od koje osjećam nelagodu u želudcu. Ili mi je to možda još uvijek od niacina. 

Majčin dan

Koji to nije. U Švedskoj se majčin dan slavi na posljednju nedjelju u svibnju. Objašnjenje - što kasniji datum, to veće šanse da će se moći obilježiti izletom u prirodu. Da je rezoniranje pametno svjedoči i činjenica da je vani već par dana odvratno tmurno vrijeme s prosječnom švedskom proljetnom temperaturom od max 10 stupnjeva.

Vrijeme je toliko bljak da ovog vikenda eskiviram i teretanu. A zabavu dana omogućilo mi je pakiranje u kojem je došla zamjena za kavu koju sam naručila s Interneta (zbog velike razlike u cijeni u odnosu na dućane zdravom hranom)...golemi bubble wrap!

Počela sam pisati post o suludoj odluci Hrvatskih šuma da naplaćuje izlete u prirodu i o švedskoj opsesiji Allemansrätten koji je sušta suprotnost glupiranju Hrvatskih šuma, ali sam se na kraju toliko uzrujala da nisam mogla to ni završiti. Svaki dan čitam vijesti iz Hrvatske i u moru sveg tog apsurda i tragikomedije, ovo se svejedno ističe kao novi domet hrvatske izopačene beznadnosti.

Vidjela sam da su u međuvremenu pustili izjavu da misle samo na svoje nekakve objekte, iako nisam baš uvjerena, jer gljive i sve ostalo što su naumili naplaćivati sasvim sigurno nisu oni posadili, ergo, ideja je poremećena koliko god se iz nje sad pokušavali PRom izvući.

No, džabe nama tu naš allemansrätten kad je vrijeme odvratno. Moram priznati da već patološki nestrpljivo iščekujem proljeće (koje je kalendarski počelo prije dva mjeseca!?) i mogućnost da odemo u šetnju s dekicom i provedemo nešto vremena u prirodi.

Postaje mi sve jasnije zašto je ovdje normalno da se djeca igraju vani u svim vremenskim uvjetima, da se čeka povoljno vrijeme, vjerojatno bi i djeca i roditelji završili u ludnicama. 

Užasna švedska djeca

Prošle godine u švedskim, a i inozemnim medijima naveliko se pisalo o knjizi švedskog psihijatra Davida Eberharda, u kojoj je žestoko kritizirao tipično švedski pristup odgoju djece kojeg karakterizira odsustvo bilo kakvih granica i koji je, po njegovom mišljenju, rezultirao generacijom neotesanih, divljih derišta.

Zanimljiv članak o tome ima npr. i ovdje i ovdje. 

Opća propast školskog sistema i pretvaranje posla učitelja u najmanje željenu i jednu od najdeficitarnijih struka u državi velikim dijelom se pripisuju upravo tom novom tipu nesnosne djece, kojima se ne smije u razredu reći da šute ili im se ne daj Bože oduzeti mobitel na kojem igraju neku igru, budući da je to kršenje njihovih prava. Učitelji su, prema službenim statistikama, od svih zanimanja najviše izloženi stresu i, moj omiljeni detalj, zdravstveno neprihvatljivim razinama buke. Da, dobro ste pročitali. U švedskim učionicama na satu je ne samo nemoguće održati tišinu, već je razina buke koja vlada dovoljna da svako malo učiteljima priskrbi plaćeno bolovanje. 

Kako sam došla na temu danas? Tako što sam se prvi put uživo susrela s tim fenomenom i cijelo sam poslijepodne pod dojmom. Otišla sam naime s Juniorom u lokalni shopping centar pogledati novootvoreni hipermarket i na putu otkrila da je centar pun djece u tween godinama (sigurno stariji od 10, sigurno mlađi od 15) koja iz nekog razloga skupljaju donacije za...a valjda UNICEF. U svakom slučaju, neku humanitarnu organizaciju koja se bavi djecom. Detaljnije informacije o projektu nije bilo moguće dobiti, jer se mladi sakupljači nisu previše fokusirali na svoj cilj, već prije svega uživali u bezglavom trčanju po shopping centru tipičnijem za djecu i desetak godina mlađu od njih i maltretiranju prolaznika. 

Privilegirana švedska djeca koja skupljaju donacije za neku manje sretnu, zvuči krasno. Asocira i na one zgodno obučene curice što u filmovima prodaju kekse skupljajući novac za neki humanitarni cause. A kako je izgledalo u praksi? Kao podivljala horda neotesanih balavaca koji se zaletavaju u dječja kolica, unose se odraslima u lice i urlaju "Imaš šta para za djecu, šta, nemaš, ha?" i huču i buču za prolaznicima. Da odmah preduhitrim teoretičare raspada Europe pod navalom s Istoka i Juga, sve je to bila lijepo obučena, plavooka i plavokosa mlađarija kao s Hitlerovih plakata, sa socijalnim vještinama i simpatičnošću koja također asocira na navedeni poster.

Ako im je tko novaca i dao, izgledalo je više kao reket plaćen u strahu od nasilja, nego kao razmjena posvećena smanjenju patnje djece u dalekom svijetu. 

Moram priznati da sam u nevjerici brže bolje projurila do dućana i natrag. 

I opet me pomalo strah kamo će Junior u školu. Na blogu jedne Amerikanke u Švedskoj koju čitam pročitala sam da je njenoj kćeri u predškoli neki dječak prijetio nožem, a škola je problem riješila tako što ih je natjerala da se zagrle. Često pričam o tome s mužem i napominjem da me nije toliko strah same kvalitete nastave, budući da sam ja u osnovnu išla u hrvatskoj provinciji devedesetih, s valjda 10% kvalificiranih nastavnika i s nastavom iz vjeronauka svaki dan poslije škole, pa sam svejedno u konačnici stekla ok obrazovanje. Danas sutra će Junioru s Internetom to sve biti još daleko lakše (a i vjerujem da ćemo mi kao roditelji mnogo više držati do njegovih intelektualnih interesa nego su moji za mene). Ali fizička sigurnost i osjećaj elementarne ugode (tišina u fakin razredu, za početak) su već drugi problem. Ako se sad tako, čemu se nadati za 7 godina!?

ŽMK, igračke i svadbeni običaji

Tjedan nam protiče u mojem iznadprosječnom učinku u ulozi ŽMK (žene, majke, kraljice) jer sam u kombinaciji nekog čudnog naleta energije i dobre organizacije uspjela od prošlog petka do danas u teretanu ići svaki (!) dan, a osim toga i svaki dan skuhati ručak sebi i večeru mužu (mi inače nemamo naviku kuhanja zajedničkih obroka jer imamo toliko različite ukuse u hrani (a i dnevne rasporede) da je to često uzaludan trud, ali sad se već iskristalizirao određeni spektar jela koja ja mogu pripremiti njemu ili on meni, pa uvodimo polako i to u rutinu), pospremiti stan i raditi na korekturi jako zanimljive knjige o ponašanju potrošača. A i dijete nam je neokrznuto preživjelo toliko aktivnosti, štoviše, danas je po prvi puta izveo potpuno namjerni, prekrasno koordinirani  i ponovljivi okret (isprobavao je on i dosad s varirajućim uspjehom i prilično neestetskom izvedbom) i tako me riješio velike brige da će mu na pregledu u utorak doktorica reći da dođemo opet kad svlada checklistu koju ima u svojoj zdravstvenoj knjižici pod šest mjeseci (iako jadničak niti nema još šest mjeseci i sestra ga je naručila dobra dva tjedna prerano).

Osim toga obnovio je i kolekciju igračaka spontanim darovima proširene obitelji. To je ujedno bilo i jedino što mi je palo na pamet fotografirati. 

Moram primijetiti veliku količinu tipične švedskosti u tome da nema apsolutno nikakve rozo vs. plavo podjele u igračkama, pa je tako Junior u svoj svojoj minijaturnoj muževnosti dobio ovaj predivni rozi snuttefilt (Wikipedia kaže da se engleski to zove security blanket, što je žalosno tehnički naziv za dražesnu igračkicu, njemački je nešto bolji, Kuscheldecke). Iako već posjeduje dva otprije, ovaj je, što se zapravo vidjelo već i na cijeni koju je baka zaboravila skinuti, dosta veći i neopisivo mekši od onih koje ima, a kako su mu to vrlo dragi kompanjoni za spavanje, vjerujem da će roza neidentificirana životinja (vodili smo kratku raspravu je li to mačka, medvjed ili pantera (muževa teorija, dok ja baš ne razumijem kako se to u ovakvoj crtićkoj varijanti razlikuje od mačke vulgaris, posebno kad je roza), ali odustali od opresivnog prisilnog kategoriziranja i pustili dekici da sama odluči što je, jer smo ipak u Švedskoj) doživjeti uporabni procvat vrlo brzo.

Iako Junior vjerojatno ne primjećuje, meni i mužu nedostaje njegova šuškava knjiga koju smo nakon uskrsnog ručka zaboravili kod prijatelja i čekamo brunch na kojem ću vidjeti prijateljicu kod koje je ostala da je donese. Da, idem s ženskama na brunch, dok će nam muževi čuvati prigodno stopostotno muško potomstvo u jednom punokrvnom muškom vikend druženju, a pisat ću o tome kad se desi. Naime, frendice smatraju da mi duguju tipično švedski djevojački brunch kakav nismo imali priliku obaviti prije vjenčanja (običaj se zove möhippa, Wikipedia mi kao englesko objašnjenje nudi priprosti termin bachelorette party) i tek smo sad došle u priliku nadoknaditi. Kad već spominjem, mogu napomenuti i da se muška varijanta zove svensexa i muževi prijatelji su ga tim povodom oteli također nakon samog vjenčanja (budući da je isto bilo naglo i neformalno), i to na samu večer prije Juniorovog rođenja (nakon što su prije toga mene pitali je li to u redu, što je sitnica koja mi je već tada upala u oči kao određeni civilizacijski domet još uglavnom stran našem podneblju, gdje mi se čini da većina običaja vezana uz brak i djecu ima za cilj što više inkomodirati  nedužne žrtve), što je ostalo duboko imprintano u mom pamćenju jer se te večeri muž vratio doma oko 2 u noći uz komentar da su htjeli da prespava, ali onda ipak odustali...što se pokazalo vrlo dobrom idejom jer sam te iste noći u 4 ja dobila trudove.

U trenu kad smo se vjenčavali bilo mi je samo bitno da se papirologija provede i da se Junior rodi kao švedski državljanin, sad mi je u retrospektivi žao što nismo imali romantično vjenčanje i lijepe slike s istog. Pa smo se dogovorili za petu ili sedmu (kriterij će uglavnom biti koliko ću netrudna i nedebela biti u to vrijeme) obljetnicu upoznavanja (upoznali smo se po ljetu, pa nam odabir tog datuma daje veću šansu za lijepo vrijeme) organizirati neku vrstu romantične ceremonije za nadoknadu.  Ako ću još uvijek imati nostalgiju za lijepim slikama, that is. Živi bili pa vidjeli...

Organizacija, organizacija

I opet sam danas u teretanu išla u kaputu, kapi i s mišlju da sam trebala ponijeti rukavice. Nakon onog jednog bljeska ljetnog vremena, brže bolje sam odjurila u H&M potrošiti bonove koje sam dobila za rođendan i kupiti laganije odjeće. Naravno, ništa od toga nisam još dobila priliku obući. Švedsko proljeće u punom sjaju.

Od ovog tjedna počela sam provoditi svoj tjedni plan skupljanja bodova za sve aktivnosti koje uspješno izvršim, što je već valjda trideseta u nizu kreativna metoda kojom se pokušavam natjerati da konzistentno održavam red u svojoj glavi, stanu, željama i obvezama. Princip funkcionira ovako: svakom danu sam dodijelila niz aktivnosti koje taj dan trebam obaviti (neke su jedinstvene za dan, poput npr. temeljito čišćenje pojedine prostorije, neke se ponavljaju, npr. vježbanje) + niz aktivnosti koje nemaju određeni dan, ali se trebaju dogoditi unutar svakog tjedna, kao npr. rad na doktoratu, zadaćama za moj švedski master itd.). U Excel tablici vodim evidenciju što sam kad napravila, a što ne, i za svaku uspješno izvedenu aktivnost dodjeljujem si po jedan bod. Ideja je da se u tjednima u kojima skupim više od nekog broja takvih bodova nagradim već nekom gluparijom. 

Vjerojatno zvuči kao prilično ekstremna metoda organizacije razmjerno banalnih obveza, ali dosad su sve moje ambiciozne ideje o tome kako ću sve što želim/moram obavljati redovito i u roku gubile bitku pred naletima mojih faza. Faze kad mi se ništa ne da, faze kad treba hitno završiti neku korekturu pa ne stignem ništa drugo, faze ovog ili faza onog. Nekako se nadam da će razbijanje planova u takve male korake rezultirati većim stupnjem kontrole nad njima. U konačnici, ako ništa drugo, imat ću relativno dobre kvantitativne podatke o produktivnijim i neproduktivnijim fazama, misli si znanstvenik u meni, pa možda dobijem neki spektakularni uvid u to kako zapravo započinju.

Općenito smo u zadnje vrijeme postali opsjednuti tablicama i praćenjem svega što radimo, pa smo osim mojeg sofisticiranog sistema (koji je danas funkcionirao odlično, jer sam em bila u teretani, em izglancala dnevni boravak, sve kako bih mogla unijeti nekakve zvjezdice u svoju tablicu) instalirali na svoje mudre naprave aplikaciju RunKeeper, kojom sad mjerimo kilometražu hodanja, a muž je izradio i dosta automatizirane Excel tablice koje prate naše prihode i rashode. Dotična nam je tablica pokazala da trošimo nevjerojatne količine novaca na (prilično običan) život, što nije čudno ako uzmemo u obzir da živimo u bastionu bezrazložne skupoće, no svejedno mi se sledi krv u žilama svaki put kad vidim/čujem točne brojke. Tako da će nam vjerojatno sljedeći projekt kućanstva biti pokušaj da smanjimo troškove.

Malo je nepraktično da se to plemenito nastojanje poklapa s projektom egzotičnog nakuhavanja, ali challenge accepted. 

Studiranje u Švedskoj

Mislila sam originalno pisati o kulinarskim eskperimentima kojima se muž i ja bavimo zadnjih dana u sklopu projekta moramo biti kreativniji na dnevnoj bazi, koji zasad protiče tako da je meni baš zabavno i fino, dok on izgleda neće biti zadovoljan dok u igru ne uđe meso (zasad smo radili samo s povrćem i kuskusom). Pa u to ime sutra pečem nekakve marokanske palačinke s mljevenim mesom, živi bili pa vidjeli. O tome onda sutra. 

Jer, kako sam dobila "glazbenu želju", da citiram:  vidim da spominješ švedski obrazovni sistem u superlativima. Aj napiši nešto bar u glavnim crtama, a osobito ako znaš nešto o visokoobrazovnaj razini i njihovom vaučerskom sistemu, pa eto da udovoljim.

Prvo da odmah naglasim, upravo je visokoobrazovna razina ta kojoj pjevam hvalospjeve, jer na nižim razinama vrijedi upravo obratno. Švedske osnovne i srednje škole su takve da nas već sad, skoro sedam godina prije nego prvo dijete moramo poslati u taj rusvaj, od pomisli na to prolazi jeza. Misli o preseljenju su nam sad već često manje motivirane mojim karijernim perspektivama, a više strahom za obrazovanje djece (po principu ako je sad tako kako je, čemu se nadati za desetak godina). O tome ću sigurno kad tad napisati posebni post, jer me fascinira na mnogo razina. Ali da napomenem odmah, vaučerski sistem odnosi se na osnovne škole, ne na sveučilišta. A ovom prilikom ću se zadržati na njima.

Prva i najvažnija karakteristika visokog obrazovanja u Švedskoj je da je besplatno da besplatnije ne može biti. Nema ni školarina ni nikakvih skrivenih troškova za prijave, prijepise i slično (da, znam da ništa nije besplatno i yadda yadda yadda plaćaju to porezni obveznici, ali guess what, od svega šta jadni porezni obveznici plaćaju u Švedskoj, visoko obrazovanje je najmanji problem)

Naravno, dosta često se u ovdašnjim medijima prenose kritike koje dolaze iz anglosaksonskog svijeta i koje nam govore da švedska sveučilišta tonu na međunarodnim ljestvicama i reklamiraju nam onu dobro poznatu komercijalizaciju obrazovanja o kojoj smo se naslušali u jadnoj maloj Hrvatskoj, koja je za sva ta drobljenja sa Zapada iznimno prijemčiva. Švedska srećom, barem zasad, nije. Prije nekoliko godina uvedene su školarine za ne-EU studente, ne toliko zbog komercijalizacije, koliko zbog izbjegavanja malverzacija vizama što je švedskom idealizmu oduvijek jedna velika slaba točka.

Potencijalni studenti mogu birati između dvije vrste studiranja, jako stručno usmjerenih yrkeshögskola (neke varijante naših veleučilišta) ili znanstveno usmjerenih högskola i universiteta. 

Zanimljivo je npr. da je studirati moguće bez upisivanja u određeni program. Odnosno, moguće je naprosto odslušati 180 bodova iz nekog područja i prijaviti se za diplomu. 

Na osnovnoj razini (prve tri godine) nema mnogo programa ili predmeta na engleskom, no na naprednoj (master) razini moguće je na engleskom odstudirati praktički bilo što.

Nadalje, jedna od meni jako dragih karakteristika studiranja u Švedskoj je velika raširenost studiranja na daljinu, s vrlo malo ili čak uopće bez sastanaka. Na taj način je moguće studirati uz rad, ili u mom slučaju, na porodiljnom.

Ja baš ovih dana završavam prvu godinu master studija Analiza rizika, odluka i politika koji sam upisala da mi životopis ne zjapi prazan pod mistikom majčinstva. Kroz koju godinu, kad završim ovo, skupim dovoljno bodova za upasti na ovaj iznimno kompetitivni program i ponovno se nađem na porodiljnom, planiram odstudirati još i ovo :  http://edu.mah.se/HACFD

A dođemo li i do eventualnog trećeg djeteta, ono će isto vjerojatno imati pripadajući master.

Još jedna idilična karakteristika švedskog sustava visokog obrazovanja je što svi stalni rezidenti i državljani imaju pravo na studentske zajmove i stipendije. Stipendija je nepovratni dio povrh kojeg je moguće uzeti kredit kojeg vraćaš po završetku. Budući da meni to ne treba, ja uzimam samo nepovratni dio koji za full time studiranje iznosi oko 400€ mjesečno za osobu s jednim djetetom. 

Ukratko, Švedska je obećana zemlja za kompulzivne studente poput mene i mog muža. Višegodišnji smo ovisnici o Courseri i svim njenim inačicama, no studiranje u redovnom švedskom sustavu omogućuje nam da za svoj rad dobijemo itekako konkretne diplome. 

No, da ne bude sve peachy, ajmo malo o nedostacima. Prvo, činjenica je da su opcije studiranja u nekim aspektima otišle u grotesku. Budući da država sveučilištima plaća za svu nastavu koju izvode, moguće je slušati kolegije iz uzgajanja orhideja, otkrivanja unutarnjeg vođe na kajaku i sličnih mudrolija. Jedan od kolegija za koje sam bila prijavljena ovo ljeto, dok nisam bila sigurna hoću li upasti na sve svoje ozbiljne IT kolegije, bilo je nešto naziva HBO i suvremena TV drama. Sve te bodove moguće je uključiti u većinu diploma, jer većina programa traži samo da jezgra bude iz područja, odnosno, za dobiti bachelor iz kompjuterskih znanosti dovoljno je odslušati samo 90 bodova iz tog područja, dok je ostalo moguće popuniti orhidejama, vampirima i prehrambenim navikama konja.

Drugo, meni je pomalo sulud način selekcije za mastere koji se vrši uglavnom na temelju položenih bodova na osnovnoj razini. Odnosno, nije važno što i kako si polagao, nego koliko toga. Da sam bila pametna pa napisala i obranila diplomski na svom drugom studiju, bila bih neprikosnoveno božanstvo za upise u Švedskoj jer bi mi se računala dupla količina bodova. Ovako kako studij nije završen, nisu pokazali volju da mi bodove priznaju pa skupljam dodatne bodove sad studirajući ovako. Da upadnem na gorespomenuti master u Malmöu treba mi još 40ak.

Ali, sve su to minorne gnjavaže u kontekstu činjenice da je obrazovanje sveprisutno i svima dostupno. Otprilike kako bi trebalo biti u Lijepoj Našoj ako želimo krenuti u nekom pametnijem smjeru od onog kojim strelovito jurimo i čekamo tresak o dno svake pameti. 

Vikend literatura

Provodimo prvomajski produženi vikend u skandinavskim vremenskim uvjetima, pa se muž jutros smrzavao u svojoj, a ja poslijepodne u svojoj rundi fitnessa.

Osim toga, jedino korisno što sam danas napravila je odlazak u knjižnicu da pokupim rezervirane knjige:

i

Prva je dosta kontroverzna i naveliko u medijima profilozofirana knjiga jednog britanskog novinara otrovna jezika kojem se nije pretjerano svidjelo živjeti u Danskoj, pa je od svoje frustracije napravio publicističku uspješnicu. Svaka mu čast (kako je ono to zvao Freud, sublimacija), no očekivano je navukao na sebe veliku količinu mržnje i to manje etničkih Skandinavaca, a više raznovrsnih imigranata koji, sad po mojem naivnom frojdijanskom tumačenju, imaju sumnjivo snažnu potrebu svakog kome se u novoj domovini nije pretjerano svidjelo proglasiti frustriranim propalitetom, o razlozima za što bi se itekako dalo razglabati na spomenutom tragu, no o tom po tom. Osnovna ideja knjige je propitivanje mita o savršenoj Skandinaviji (neka je britanska novina navodno proglasila Švedsku najuspješnijim društvom koje je ikada postojalo) i ukazivanje na niz slabih točaka koje te obećane zemlje na Sjeveru imaju. Čitanjem prikaza i kritika nisam baš dobila dojam da je čovjek napisao nešto strašno što nikako ne stoji, niti da mu je ton pretjerano osobno uvrijeđen, no kako bolje biti siguran tko je u pravu, oni koji knjigu doživljavaju kao duhovito napisanu kritiku naivnih mitova ili oni koji je doživljavaju kao uvrijeđenu lamentaciju neuspjelog Novodanca, nego čitanjem originala.

Druga je pak fitness slikovnica moje slučajno otkrivene fitness guruice, stanovite Olge Rönnberg, za koju nikad ne bih ni čula da nisam jednom u čekaonici dok sam čekala da se naručim za postporođajni pregled uzela u ruke neki mama-časopis. U njemu mi je pažnju privukao članak o dotičnoj fitness guruici za svježe matere, koja za razliku od mnogih drugih takvih koji traže neku profitabilnu nišu ima kvalifikaciju da je rodila ni manje ni više nego petero djece, dobivajući i po 30 kg po trudnoći i evo je sad u ovom izdanju. Pa sam naručila knjigu da vidim kakve su to čudotvorne vježbe koje preporučuje, jer iako sam ja sad izgubila svih 20 kg (gaaah) koje sam dobila dok je Junior rastao iz dvostaničnog organizma u funkcionalnu bebu, i dalje mi nedostaje još nešto finog brušenja do izgleda koji želim. Malo me razočaralo što je za većinu vježbi potrebna pilates lopta, koju mi je malo mrsko kupiti jer ne znam gdje da je držimo. 

Osim toga, ovih se dana zatvara naš kvartovski supermarket (jer se seli parsto metara dalje, u novi, veći prostor i dobiva drugačiji naziv, nešto tipa kao kad obični priprosti Konzum postaje Konzum Maxi) pa ima završnu rasprodaju na kojoj više nije ostalo ništa pametno, no kupili smo Junioru slatke nove dude, pa evo da obogatim blog simpatičnim sitnicama iz potrošačkog života u uspjelom kapitalizmu:

Imali su i predivne roze s mačkicama, ali nekako se čak ni u superliberalnoj Švedskoj nisam usudila dečkiću uvaliti rozu dudu na mice mace, ostaje nada da će sljedeće dijete biti ženskog spola i omogućiti mi lakše iživljavanje estetsko-modnih potreba na njemu.