Prošle godine u švedskim, a i inozemnim medijima naveliko se pisalo o knjizi švedskog psihijatra Davida Eberharda, u kojoj je žestoko kritizirao tipično švedski pristup odgoju djece kojeg karakterizira odsustvo bilo kakvih granica i koji je, po njegovom mišljenju, rezultirao generacijom neotesanih, divljih derišta.
Opća propast školskog sistema i pretvaranje posla učitelja u najmanje željenu i jednu od najdeficitarnijih struka u državi velikim dijelom se pripisuju upravo tom novom tipu nesnosne djece, kojima se ne smije u razredu reći da šute ili im se ne daj Bože oduzeti mobitel na kojem igraju neku igru, budući da je to kršenje njihovih prava. Učitelji su, prema službenim statistikama, od svih zanimanja najviše izloženi stresu i, moj omiljeni detalj, zdravstveno neprihvatljivim razinama buke. Da, dobro ste pročitali. U švedskim učionicama na satu je ne samo nemoguće održati tišinu, već je razina buke koja vlada dovoljna da svako malo učiteljima priskrbi plaćeno bolovanje.
Kako sam došla na temu danas? Tako što sam se prvi put uživo susrela s tim fenomenom i cijelo sam poslijepodne pod dojmom. Otišla sam naime s Juniorom u lokalni shopping centar pogledati novootvoreni hipermarket i na putu otkrila da je centar pun djece u tween godinama (sigurno stariji od 10, sigurno mlađi od 15) koja iz nekog razloga skupljaju donacije za...a valjda UNICEF. U svakom slučaju, neku humanitarnu organizaciju koja se bavi djecom. Detaljnije informacije o projektu nije bilo moguće dobiti, jer se mladi sakupljači nisu previše fokusirali na svoj cilj, već prije svega uživali u bezglavom trčanju po shopping centru tipičnijem za djecu i desetak godina mlađu od njih i maltretiranju prolaznika.
Privilegirana švedska djeca koja skupljaju donacije za neku manje sretnu, zvuči krasno. Asocira i na one zgodno obučene curice što u filmovima prodaju kekse skupljajući novac za neki humanitarni cause. A kako je izgledalo u praksi? Kao podivljala horda neotesanih balavaca koji se zaletavaju u dječja kolica, unose se odraslima u lice i urlaju "Imaš šta para za djecu, šta, nemaš, ha?" i huču i buču za prolaznicima. Da odmah preduhitrim teoretičare raspada Europe pod navalom s Istoka i Juga, sve je to bila lijepo obučena, plavooka i plavokosa mlađarija kao s Hitlerovih plakata, sa socijalnim vještinama i simpatičnošću koja također asocira na navedeni poster.
Ako im je tko novaca i dao, izgledalo je više kao reket plaćen u strahu od nasilja, nego kao razmjena posvećena smanjenju patnje djece u dalekom svijetu.
Moram priznati da sam u nevjerici brže bolje projurila do dućana i natrag.
I opet me pomalo strah kamo će Junior u školu. Na blogu jedne Amerikanke u Švedskoj koju čitam pročitala sam da je njenoj kćeri u predškoli neki dječak prijetio nožem, a škola je problem riješila tako što ih je natjerala da se zagrle. Često pričam o tome s mužem i napominjem da me nije toliko strah same kvalitete nastave, budući da sam ja u osnovnu išla u hrvatskoj provinciji devedesetih, s valjda 10% kvalificiranih nastavnika i s nastavom iz vjeronauka svaki dan poslije škole, pa sam svejedno u konačnici stekla ok obrazovanje. Danas sutra će Junioru s Internetom to sve biti još daleko lakše (a i vjerujem da ćemo mi kao roditelji mnogo više držati do njegovih intelektualnih interesa nego su moji za mene). Ali fizička sigurnost i osjećaj elementarne ugode (tišina u fakin razredu, za početak) su već drugi problem. Ako se sad tako, čemu se nadati za 7 godina!?
Nema komentara:
Objavi komentar