Lussekatter i licenca

Propustila sam na blogu obilježiti švedski blagdan Sv.Lucije. Iako sam originalno imala namjeru peći Lussekatter i proceduru i rezultate objaviti na blogu, hrpa obaveza uparena s muževim višednevnim putovanjem ubila je tu ambiciju. No svejedno smo ih kupili u supermarketu i popili uz glögg.

Radi se o vrlo ukusnim pecivima sa šafranom i grožđicama koja se tradicionalno prave na taj dan. 

Osim toga, nedavno je naš mladić proslavio svoj prvi rođendan i u skladu s tim i mnogim novostječenim vještinama (kao što su hodanje, skakanje, penjanje, mahnito griženje i vrištanje za svaku sitnicu) postao prilično naporniji za održavanje.

Za one koji iščekuju nastavak sage psihološka licenca, imam lošu vijest. Nakon opet par mjeseci čekanja, nadležna institucija proglasila je dokument koji mi je izdala Komora neadekvatnim.

Što će se dogoditi dalje još ne znam, no traženje rješenja otkrilo mi je jedan vrlo koristan resurs svim psiholozima (ili drugim reguliranim zanimanjima) koji bi željeli sreću potražiti drugdje u EU:

http://ec.europa.eu/internal_market/qualifications/regprof/index.cfm

Ovdje je moguće pretraživati regulirana zanimanja i, još važnije, dosadašnju praksu priznavanja licenci.

Pa je tako, nažalost, ovdje moguće doći do informacije da je u Švedskoj prošle godine samo 34% zahtjeva za licenciranje stranih psihologa riješeno pozitivno.

Međutim, veselija nota, barem za one koji još shoppingiraju za zemljom svojeg odredišta : na istom sajtu moguće je vidjeti da Norveška i Finska bez problema priznaju strane psihološke licence. Dotične zemlje prihvatile su lani skoro sve zahtjeve. Moram priznati da smo i mi počeli ozbiljno razmatrati opciju preseljenja malo zapadnije u našu bogatiju i očito otvoreniju susjedu. 

Što se tiče Švedske i njenog niskog postotka nostrifikacije, treba napomenuti međutim da ova baza podataka pokazuje da je većina negativnih rješenja donesena nakon adaptacijskog perioda. Odnosno, kao što sam napisala na originalnom postu koji je bio i ostao najpopularniji post na ovom blogu, oni su u pravilu obavezni prihvatiti EU licencu ako je ona u skladu s EU direktivama. Međutim, dopušteno im je propisati obavezni adaptacijski period, koji se sastoji od naprosto novog odrađivanja staža, obično u nešto kraćem periodu, tipa 6 mjeseci. Vjerujem da je problem i razlog zašto su skoro svi na kraju tog perioda dobili negativno rješenje to što nisu praksu uopće mogli odraditi, budući da nisu baratali jezikom.

Tako da se vraćamo na originalni problem - teško, teško mogu psiholozi nešto sa sobom početi u Švedskoj bez vrlo naprednog poznavanja jezika.

Neki dan nam je pao prvi snijeg, no zadržao se tek nekoliko sati. Prvi pravi snijeg se još čeka. Očito kasni, jer neću nikad zaboraviti nepregledne mase snijega što su se sručile na nas početkom prosinca 2012., kad mi je zbog toga otkazan let u Beč. Kako sam na aerodrom krenula ne ponijevši rezervne ključeve stana (tad još nismo bili u braku pa nisam bila ni toliko kod kuće u muževom stanu) po povratku u grad, koji je sam trajao nekoliko sati jer se autobus nije uspijevao probiti kroz nanose snijega, morala sam otići do njega na posao po ključeve. Za to sam morala hodati oko kilometar kroz snijeg do visine koljena, čija je razina u pješačkom dijelu dodatno podignuta činjenicom da je ralica očistila cestu, no ne i nogostup. No, svejedno i dalje volim snijeg i jedva čekam da dođe, posebno jer će to Junioru biti prvi snijeg s kojim se može igrati. S obzirom na njegovu sklonost manijakalnom bacakanju na sve strane, mislim da će neizmjerno uživati u snježnom pokrivaču.

U srijedu odlazimo u vikendicu u arhipelag provesti Božić u obiteljskom okruženju. Iako će taj odmor za mene biti intenzivno radni, jedva čekam. Jer čeka me prevođenje francuske književnosti uz šalicu kave pored ostakljenog zida s pogledom na Baltičko more u nadam se iskreno snježnoj idili i božićni ambijent u drvenoj kući s veselim malim gegavcem kojem sam na Ebayu kupila kostim pomoćnika djeda Božićnjaka. Stoga mislim da mogu sa sigurnošću utvrditi da će nam to biti najljepši Božić dosad. 

Hrana na Internetu

Opet već tjednima počinjem svakakve postove i ništa ne dovršavam. Sad sam odlučila, u manjku ikakve inspiracije za nešto konstruktivnije (poput zadaća za moj magistarski studij analize rizika), pričati malo o svojoj ovisnosti o kupovanju stvari na Internetu, koja je rezultat iritantnih švedskih potrošačkih cijena.

Vjerujem da je moguće u Švedskoj jeftino kupovati osnovnu hranu, posebno ako imaš sreće da živiš u neposrednoj blizini kombinacije Lidla, Mat Daxa i Willy'sa. Navodno ih ima još takvih, no ja sam na svoje oči vidjela samo te, a jedino što mi se nalazi dostupno hodom je Lidl u koji predano hodočastim kupovati muškatnu tikvu za 12,90 kruna po kili vs. 29,90 što ista košta u Ici.

No, ti diskonti u pravilu ne drže ništa od egzotičnih, zdravih kerefeka koji ovih dana sačinjavaju osnovu prehrane urbanih srednjoklasnih obitelji koje imaju malo dijete, a meni padne mrak na oči svaki put kad uđem u dućan zdrave hrane. I zato tu u igru ulazi moj najbolji prijatelj s Interneta, iHerb. 

Recimo, jedna od pretencioznih namirnica današnjice, chia sjemenki, koja u Švedskoj ide po cijenama od 250-300 kruna po kilogramu, s  iHerba dolazi u pakiranju od pola kile za 70ak (inače, gelom od chia sjemenki može se u mnogo recepata zamijeniti jaja, što je korisno kad pečeš kolače za vegane i malu djecu). 

Pšenične klice, koje stavljam kao dodatak u kruhove i smoothije, za 30ak.

Potom, na iHerbu je moguće povoljno kupiti raznorazna brašna, posljednje što sam naručila i uskoro planiram isprobati je brašno od kikirikija. A inače, jako volim kokosovo. 

Onda, iHerb je idealno mjesto za naručiti bilo kakve imalo egzotičnije oraščiće, kojima se cijena u Švedskoj penje u nebesa. Brazilski i pecan, npr.

Slično vrijedi i za prirodnu kozmetiku...izbor je daleko veći i jeftiniji nego u bilo kojoj lokalnoj apoteci u Švedskoj.

Dostava je za prvu narudžbu besplatna (uz kod, pa kad već imam čitatelje koji dolaze iz meni neznanih smjerova, da iskoristim svoj: PLV690) , a kasnije košta 4 dolara za pakete do 2 kg (ako netko to misli naručivati u Švedsku, toplo preporučujem držanje tog i naručivanje više paketa, budući da sam ja primila već mnogo, i nikad platila PDV i ležarinu, dok je šogor naručivao više s dostavom preko DHL-a i uredno se naplaćao istih). Carina se plaća na pakete vrednije od 1000 i nešto sitno kruna.

Sve u svemu, otkako sam ga otkrila, iHerb mi je na neki način zamijenio Müller i d&m, koje još uvijek nisam do kraja preboljela. U Švedskoj naime ne postoji takav koncept drogerije i za shopping koji bi se obavio u Mülleru treba posjetiti bar 3-4 različite trgovine, parfumeriju (za šminku), apoteku (za prirodnu kozmetiku), supermarket (za sredstva za čišćenje) itd...najtoplija preporuka bilo kome tko muči sličnu muku.

Psiholozi u Švedskoj

Nisam dugo pisala, stalno čekam neku prigodu, već dugo se svašta kuha, svakakvih promjena ima na vidiku (uključujući i određenu vjerojatnost da od sljedeće godine više nećemo živjeti u Švedskoj, ako neke stvari ispadnu kako se nadamo, fingers crossed), no ništa još nije konačno. Međutim, kako u zadnje vrijeme dobivam sve više upita na ovu temu, što od poznatih, što od nepoznatih kolega i kolegica, odlučila sam napisati jedan informativni post o sudbini hrvatskih psihologa u Švedskoj. Naime, kola Internetom neka famozna lista deficitarnih zanimanja na kojoj se nalaze i psiholozi, pa to, pretpostavljam, potiče rastući interes mladih kolegica i kolega za preseljenje u Švedsku. Budući da sam sama te struke i trenutno sama u procesu (pokušaja) izjednačenja diplome, osjećam potrebu ukratko realistično opisati cijeli taj problem.

Prvo, kao što sam već napisala, ja sam tek sad u tom procesu, iako živim u Švedskoj već dvije godine. Dijelom je to zato što mi se nije nikuda žurilo, a dijelom i zato što imam potrebu prije svega napisati - čak i da se te licence udaraju u pasoš na aerodromu, teško mi je zamislit kakvo tržište rada za psihologe očekuje netko tko se ne služi tečno švedskim jezikom. Ukratko - ono ne postoji. Postojalo bi nešto malo privatnog tržišta da ste izvorni govornik engleskog, i postoji rastuće tržište za govornike arapskog, no psihologa koji će svoju djelatnost obavljati na hrvatskom u Švedskoj ne treba zaista nitko.

Tako da je to bojim se prva i za većinu ljudi posljednja prepreka koja je mnogo kompliciranija nego što to poluinformirani webportali vole tvrditi. Naprimjer, stupanj jezika koji se stječe završavanjem SFI-ja omogućava ljudima da dobiju pomoćne poslove u kuhinji. Za psihologe s diplomama izvan EU, da bi se njihova aplikacija uopće razmotrila, potrebno je položiti i švedski na gimnazijskoj razini. Ne bih htjela nikog obeshrabrivati, ali to baš i nije nešto što se položi eto tek tako. Ja sam na svojem ispitu tri sata pisala šest stranica eseja o ulozi književnosti u obrazovanju. Sad, psiholozi s diplomama iz EU to ne moraju polagati da bi se prijavili za licencu, no bez analogne razine poznavanja jezika, bojim se da će vrijeme i novac (a bit će tu puno novca, doći ću do toga) uloženi u to biti potraćeni uzalud.

No dakle, kako sam ja od prošle godine državljanka EU (odnosno, kako je moja licenca izdana u državi EU, samo državljanstvo nije bitno, ako je netko državljanin npr. Srbije, a ima dopusnicu hrvatske Komore tretira ga se kao EU) , znam iz prve ruke samo kako procedura izgleda za nas. Ona je objektivno mnogo lakša nego za one koji nisu, ali nije baš ni ona čas posla.

Iako se radi samo o slanju hrpe papira, govorimo o itekako impozantnoj hrpi papira koja pritom mora biti prevedena i ovjerena kod sudskog tumača. Potrebno je npr. predati cijeli program studija, opis prakse i staža, i popriličan set dokumenata koje izdaje Komora. I sve to prevesti. Programi studija imaju i po 30 - 50 stranica. Zato je nažalost sve to i poprilična investicija, posebno ako se radi u Švedskoj. 

Lista papira koji se predaju nalazi se ovdje: 

http://www.socialstyrelsen.se/ansokaomlegitimationochintyg/legitimation/utbildad-eu-norge-island-liechtenstein-schweiz/psykologer

(ima i engleska verzija)

Ja te papire skupljam već šest mjeseci i sad ih tek imam sve,  i još mi nisu svi prevedeni.

S obzirom na neka pitanja i komentare koje sam dobila prije, moram naglasiti par stvari.

Neki ljudi kažu da naša Komora te papire ne izdaje. To nije istina. Odnosno, vrlo ljubazna tajnica Komore će vam izdati te papire, i bez njih ne možete (želim reći, ne igra da kažete Socialstyrelsenu da ti papiri kod nas ne postoje...ako ne postoje, treba ih domisliti, inače nikakvog "slobodnog kretanja" naših psihologa po EU neće biti, no kao što rekoh, Komora je u vezi ovog iznimno susretljiva).

Što me dovodi do drugog problema - nažalost, ako niste odradili staž i nemate osnovnu dopusnicu HPK, nemate što ni tražiti u Švedskoj spominjući riječi psiholog. Nostrifikaciju samo diplome je nemoguće dobiti iz razloga što se u Švedskoj psihologija može studirati na dva načina. Jedan je da upišete nekoć jedinstveni, a sad bachelor + master studij psihologije. S tom si diplomom poslije često možete obrisati guzicu i vaše zvanje je beteendevetare. Za poslove se natječete s ljudima koji su završili najširi dijapazon društvenih studija i perspektiva vam i nije neka, osim ako ne uletite u neku perspektivnu brašnu kao što su, šta ja znam, ljudski resursi u moćnoj firmi.

Drugi način je da upišete takozvani psykologprogrammet , što je integrirani petogodišnji studij namijenjen izobrazbi psihologa. To je ujedno i studij na kojeg je, uz liječnike, toliko teško upasti da je to doslovno nemoguće ako ste u gimnaziji ikad iz ičega dobili četvorku, a ni onda nemate garantirani upad. 

Problem s nostrifikacijama diplome je što će ona u 99% slučajeva završiti kao ovo prvo, i neće vam dati pravo da u Švedskoj odrađujete staž. Nostrificirati po EU zakonima možete samo dopusnicu. 

Ono što mi teoretski pada na pamet za one koji dopusnicu nemaju, a ne mogu/ne žele istu steći je da bi mogli tražiti da se diploma validira po ne-EU programu. Tada vam se propisuje razlika ispita i obavezna praksa, no sve to zajedno s učenjem jezika bi moglo trajati dobrih 3-5 godina, pa je vjerojatno bolje stisnuti zube i odraditi makar i najneatraktivniji staž na svijetu.

Međutim, kao što sam napisala u uvodu, ja ni sama i dalje ne znam koliko na kraju traje cijeli proces i što Socialstyrelsen na kraju izdaje.

Naime, po EU direktivi koja upravlja ovim procesom, njima je zabranjeno propisivati razliku ispita, no dopušteno im je tražiti obavljanje dodatne prakse. Kroz par mjeseci ću znati hoće li me tražiti takvo nešto. Međutim, i tu treba naglasiti da ste si sve te prakse obavezni sami naći. Ako ne možete, Socialstyrelsen neće nad vama plakati, štoviše, dat će vam vremenski rok u kojem ste se obvezni snaći ili dobiti odbijenicu pa se morati prijaviti ponovno kasnije. Odnosno, treba dovoljno dobro govoriti švedski da bi vam netko dao priliku odraditi tu praksu.

Tako da, ne bih htjela biti party breaker, ali ne poznajem baš puno (čitaj 0) psihologa koji su imigrirali u Švedsku i rade u struci. Dobiti tu licencu je dugotrajan proces kojeg treba netko financirati. To si mogu (iz nužde) priuštiti dokone kućanice, no ne i netko tko ide trbuhom za kruhom. Tako da bih kolegama koji žele emigrirati u Švedsku (a nemaju supružnika koji će odmah raditi) preporučila učenje jezika od prvog dana kad je ta odluka donesena, nabavljanje svih potrebnih papira i slanje prijave za licencu dok ste još u Hrvatskoj. Sve drugo bi lako moglo završiti kao užas i veliki troškovi.  

Psiholozi su cijenjeno zanimanje u Švedskoj, posao se vjerojatno i može naći jednom kad je licenca u rukama, plaće su iznadprosječne (iako u pravilu ne onoliko svemirske koliko se čita po našim portalima) i uvjeti rada vjerojatno dobri. Tako da se odlučnost može isplatiti, ali kao projekt, to je nešto daleko ozbiljnije od kupnje avionske karte i dolaska u hostel i nitko tko u trenu slanja aplikacije na Socialstyrelsen nije završio najmanje B1 švedski ne može reći da na tome zaista radi. 

Povratak među žive i uživancija s djecom

Duga pauza na blogu dijelom je rezultat činjenice da je Zakoniti, Juniorov otac, protekla 4 tjedna proveo na godišnjem odmoru (činjenica koja većinu mojih prijatelja šokira do te mjere da je vjerojatno i sama tipično švedska osobitost) zbog čega smo vrijeme provodili u lješkarenju i obilaženju i ugošćavanju prijatelja. 

Sezona je kulminirala ovaj vikend proslavom glavnog muslimanskog praznika kod muževih prijatelja s posla, uz izobilje odlične egzotične hrane, što je ujedno i trenutno posljednja downloadana slika s tableta, pa tim povodom dobiva čast ilustrirati ovaj post: 

I onda, ovog tjedna, dugo iščekivanom posjetom Ž i D, koji su specifični u skupini posjetitelja po tome što je jedna polovica tandema stara samo četiri i pol godine, zbog čega su nam aktivnosti podređene toj dobi.

U skladu s tim, otkrila sam neka odlična mjesta za provođenje vremena s Juniorom kad još malo naraste. Dragulj za sve s djecom u znatiželjnoj dobi : tehnički muzej srijedom poslijepodne. http://www.tekniskamuseet.se/

Srijedom iza 17h je besplatan upad, muzej je prekrasan, na zanimljivoj izoliranoj lokaciji okružen s još nekoliko interesantnih muzeja s besplatnim ulazom i zabavnim igralištima.

U podrumu mu se nalazi prostor za igru, tzv. leklabbet, s nizom zanimljivih znanstveno i tehnički inspirativnih igračaka, za, po uputama, djecu od 0-5 godina. Iako nisam baš vidjela ništa što bi animiralo dijete od 0,6666 godina, dijete od 4,5 godina je bilo oduševljeno.

Općenito smo na temelju nekoliko dana istraživanja grada s djecom otkrile iz prve ruke da je Švedska izuzetno children-friendly zemlja. Sve vrvi od lijepo promišljenih i dizajniranih igrališta, sav javni prijevoz je prilagođen kolicima, užitak je istraživati grad s najmanjima.

Posjetili smo i moj najdraži Vasamuseet, koji mene i Juniora čeka ponovno već sljedeći tjedan, jer budući da imam godišnju kartu (rođendanski dar od supruga), moj je posao voditi tamo sve goste u proširenoj obitelji, pa sljedeći tjedan vodimo buduću šogoricu/strinu, odnosno, odabranicu muževog brata.

Sad međutim bogatiji za jedan zlata vrijedan savjet - tamo nije za ići bez deke za bebu i veste za mamu, budući da se prostor neprestano hladi zbog očuvanja broda. Ja sam svoj originalni posjet tamo odradila u trudnoći, kad su me prali naleti vrućine kraj kojih je i Antarktika djelovala tropski, pa sam uvelike podcijenjeno pamtila ugodnost te temperature u ljetnoj odjeći. 

I obišli smo naravno Skansen, koji je također predivan i pun prekrasnih mjesta za dječju igru (potencijalni favoriti: ogroman tobogan u obliku zmije koja te proguta, ovce od užeta za jahanje i iznimno druželjubiva divlja vjeverica što žica hranu u blizini nastambe morskih lavova) , samo pomalo skup sport za prečeste odlaske (ulaznica za odraslu osobu 170 sek).

Srećom, iako su ulaznice za roditelje skupe kamo god pošli, prijateljska nastrojenost prema djeci ogleda se i u činjenici da je za njih ulaz besplatan posvuda, od javnog prijevoza do muzeja.

Još nas sutra čeka uživanje na manjim lokalnim kvartovskim igralištama i brčkanje u kvartovskom bazenu, a onda oni kreću natrag u domovinu, dok se mi posvećujemo novim rundama gostiju, i tako sve dok i sami ne krenemo iskoristiti jeftine Ryanairove karte i 22.9 na tjedan dana svratimo u Hrvatsku.

Avanture

Nije me dugo bilo na blogu jer smo se svi zajedno suočavali s životno-logističkim izazovom sadržanim u činjenici da sam odjednom u vrlo kratkom roku morala na dva velika putovanja, prvo u Bruxelles, a potom u Zürich. 

Briselska epizoda trajala je tek nešto više od 24 sata i poslužila kao generalna proba za trodnevnu Švicarsku početkom ovog tjedna. 

Ukratko, mogu zaključiti da smo se svi odlično snašli. Dečki su bez ikakvih problema sami proveli tih nekoliko dana, a ja sam uživala u prilici da se družim s nekim starim i nekim novim ljudima i otvaram neke potencijalne poslovne perspektive. Uz malo sreće, ovaj će se blog vjerojatno s vremenom preimenovati u švicarska ili belgijska ili luksemburška pelena. Ili neće. Prednost ili nedostatak života u civiliziranoj državi je što odluka o preseljenju u drugu civiliziranu državu predstavlja gotovo nemogući filozofski problem. Na svaki plus dolazi bar jedan minus, na svako rješenje problema dolaze novi problemi, a konačni financijski učinak preseljenja nije baš toliko spektakularan da bi bacao sjenu na sve ostalo.

Planirala sam fotkati da dobijem materijala za blog, ali nisam baš došla u priliku. U Belgiji mi je nedostajalo vremena (put sam organizirala tako da sam tamo provela najmanju neizbježnu količinu vremena). a za Švicarsku si avionsku kartu nisam kupovala sama, pa je bilo praznog hoda, ali me nije poslužilo vrijeme. Ostavila sam užarenu (!) Švedsku i došla u promočenu Švicarsku na 15 stupnjeva.

Pa mi se tako cijeli fotografski opus s putovanja svodi na klišejizirani pogled na Stockholm prilikom slijetanja na aerodrom Bromma:

I idilično švicarsko polje kroz kišni prozor busa:

Najzanimljivi aspekt cijele te avanture vjerojatno je činjenica što mi je otkrila koliko mi se, opet, promijenila perspektiva otkako imam bebu. Potreba da u tjedan dana četiri puta idem na neki veliki međunarodni aerodrom reminiscira najzlatnije dane mojih ranih poslovnih uzleta. Sjećam se da mi je tad sve to predstavljalo velik izvor ushićenja i samodopadnosti. Ovih dana mi je manje više bilo samo izvor umora i iritacije. Toliko dragocjenog vremena izgubljenog u glupim aerodromskim procedurama. Da ne spominjem da ništa što sam radila na svojim destinacijama ne bi teoretski bilo nemoguće odraditi na daljinu (osim Bože me sačuvaj groteskne simulacije grupne vježbe u EU Assessment Centru, čija je svrsishodnost u najmanju ruku upitna). Ostalo je vrlo malo uzbuđenja u poslovnim putovanjima unutar dobre stare Europe (gdje dakle nema baš ni ničeg spektakularno novog za vidjeti i doživjeti) sad kad me doma čeka veseli mališan.

Rezultata Belgije ćemo se načekati, ali priča sa Švicarskom će se vjerojatno u nekom smjeru rasplesti u idućih par tjedana. Tako da nas čeka misaono uzbudljivo ljeto, iako ga fizički provodimo vegetirajući doma i učeći kineski. 

Propustila sam priliku za midsommerski post jer je ove godine Midsommar bio malo reći upropašten užasnim vremenom. Cijeli tjedan su obilježile oluje, kiša i hladnoća, do te mjere da smo cijeli produženi vikend proveli zatvoreni u vikendici. Sjećam se da je prošle godine bilo prekrasno vrijeme i da se ostatak obitelji čak i kupao u moru, što sam ja naumila pokušati ove godine, ali eto, nije bilo suđeno. Jedini midsomerski običaj koji smo ispoštovali je bilo jedenje jagoda:

A jedini dokaz blagdana koji sam uslikala u jednoj blatnjavoj šetnji je ovaj aranžman:

Vrijeme je i dalje odvratno, s kratkim bljeskovima sunčanog. I dalje ni izbliza ne asocira na ljeto onako kako ga ja zamišljam. 

U nedostatku prilika za uživanje na otvorenom, Junior se zabavlja novootkrivenom sposobnošću pokretanja u prostoru u obliku kotrljanja i puzanja u stilu crtićkih crva (glava u zemlju, guza u zrak). Ja se zabavljam ganjanjem dokumentacije za švedsku licencu za psihologe, paničarenjem zbog putovanja u Bruxelles (3.7), a onda i u Švicarsku (8. - 10.7)na neki fensi šmensi networking event na koji sam pozvana na temelju sudjelovanja na jednom simpoziju lani i kupovanjem na Ebayu.

Upravo mi je danas stigla najdraža kupnja do sad, pidžama na sove za Juniora:

Pokušat ću se motivirati posvetiti ovo niskodoživljajno vrijeme pisanju nekih općenitijih, informativnijih postova jer sam opet dobila glazbenih želja, kao onomad o obrazovanju, o cijeloj spomenutoj priči s licencom za psihologe, o traženju posla i o učenju švedskog jezikaa. Ali sad me prvo čeka bitka s neredom u kuhinji. Kućanica mode on. 

Zalazak sunca

Sunce ovih dana zalazi oko 22h. I to izgleda ovako. 

Ruska nostalgija

Život mi trenutno pati od velikog nedostatka aktualnih zbivanja, najvećim dijelom uzrokovanih mojom privremenom invalidnošću u vidu natečenog nožnog palca koji onemogućuje obuvanje cipela. U skladu s švedskim klimatskim uvjetima,  ne posjedujem nikakve japanke, a nije ni da bih htjela pokazivati kako prekrasno taj bolni palac izgleda. Ili ga pak izranjanog na sve strane izlagati svim zamislivim gadostima što se muvaju po tlu. Sve u svemu, kućni pritvor. Kako bi Junior ipak dobio svoju dnevnu dozu sunca i svježeg zraka preko dugog vikenda se s njim prešetavao tata, a danas su došli djed i baka.

Nisam se očito mogla domisliti nikakvog kvalitetnijeg načina da provedem tako stečeno slobodno vrijeme nego čeprkanjem po starom laptopu. Originalna ideja je bila da na njemu pronađem sve što je vrijedno čuvanja i presnimim na nekakvu svemirsku napravu koju je muž nedavno kupio i koja svoju sposobnost čuvanja digitalnih memorabilija mjeri u terabajtima. U praksi se to ispostavilo gotovo nemogućim projektom jer je moja manična neorganiziranost ostavila džunglu od višegodišnje arhive svega što se u mom životu događalo od početka 2008., kad sam nabavila taj laptop, do početka 2014., kad mi je muž, iznerviran samim pogledom na tu krntiju od računala (budući da je i 2008. moja Toshiba bila nešto što do sebe držeći kompjuterski frik ne bi dvaput pogledao, a sad je osim toga i u rangu antikviteta), kupio novi. 

Anyway, folderi na njemu se uglavnom zovu "sve","stvari od lipnja 2009" (koji međutim sadrži stvari od svibnja 2008. do studenog 2011.), "ffkknbfm", "new folder 1" itd. Neki se folderi zovu kao nešto prepoznatljivo, ali svojim sadržajem odaju neki potpuno napušteni sustav razmišljanja o dotičnoj temi (npr. folder "doktorat" od kojeg mi se lagano zavrtjelo u glavi). U konačnici sam zaključila da je, s obzirom na terabajtažu našeg kućnog digitalnog arhiva, najpraktičnije rješenje tamo smjestiti sve to, pa vršiti arheološke ekspedicije ako i kad bude potrebno.

Ali, jedna mi je stvar toliko ugrijala srce kad sam je opet ugledala da sam je odlučila ovjekovječiti na blogu. 

Moglo bi se reći da sam ja dosta putovala u životu, ne toliko kao profesionalni avanturisti, ali zasigurno više od prosječnog Hrvata. Bila sam na kojekakvim egzotičnim mjestima, ali ništa mi nikad nije ostalo ni približno u tako lijepoj i posebnoj uspomeni kao posjet Sibiru krajem 2009. godine.

Ta priča počela je još daleke 2001., kad sam ja u sklopu svoje manije učenja ruskog na Internetu (koji je tad bio jedna velika predivna egzotika za nas seoske tinejdžere) našla penpala iz ruskog grada Tomska po imenu Sergej. Dopisivala sam se s nizom ljudi u nekom trenu, ali eto s njim se prepiska nekako najbolje primila i izmjenjivali smo mnogo pisama, a i zajedno se bavili nekim jednostavnim Internet biznisićima lukrativnima u to vrijeme (da, jedna od najkomičnijih crtica u mom CVu je da sam kao tinejdžerka na Internetu kojekakvim shemama s oglašavanjem zaradila čisto pristojnu količinu love za jednog hrvatskog tinedjžera, dan danas mi nije jasno zašto nisam taj talent dugoročno iskoristila, već otišla studirati mambodžambo na Filozofski fakultet u Zagrebu). 

S obzirom da se Sergej ( tri godine stariji od mene, koja sam tada imala 17) u jednom trenu odlučio na putovanje po Istočnoj Europi, dogovor je pao da  u Hrvatskoj odsjedne kod nas. Sjećam se dan danas kako je moja mama to prokomentirala strahom da će nas ubiti sjekirom na spavanju (eto koji su dugoročni efekti čitanja Dostojevskog u gimnaziji), ali ipak je pristala nadići svoje romaneskne fobije i primiti mog gosta u kuću. I tako smo mi njega ugostili, svi se lijepo proveli, a on je proveo sljedećih par godina nagovarajući mene da posjetim Sibir. I iako je meni to bila jedna ogromna želja, logistika naprosto nikad nije bila dovoljno laka. Sve do sretnih okolnosti te 2009., kad sam za poslovni put u Rusiju dobila vizu koju je sponzorirala Svjetska zdravstvena organizacija, pa mi je to omogućilo malo kreativnosti u planiranju puta. 

Posjećivati Sibir u prosincu s jedne strane zvuči suludo, s druge pak idealno, budući da Sibir očekivanja koja čovjek od njega ima ispunjava samo zimi. Sve u svemu, s obzirom na pitoresknost i divnu mirnoću sibirske Rusije (neusporedivu s podivljalim kapitalizmom u velikim gradovima na europskoj strani), to je bilo i ostalo najljepše putovanje u mom životu.  I zato sam odlučila slike s njega spremiti i ovdje, a ne samo u terabajtzvijeri.

Slike nisu onoliko dobre koliko su mogle biti, ali sam u to vrijeme imala samo vrlo rudimentaran fotić koji pritom nisam znala koristiti.

Peljmeni i votka:

Moj najdraži pisac svih vremena, Anton Čehov:

I slike iz grada:

Mislim da će ponovljeni posjet Sergeju i Olji, koji su se u međuvremenu također obnovili podmlatkom visoko na moju bucket listu što učiniti dok nepovratno ne izgubim svoj bezbrižni zen pun kukanja i nađem posao. 

Nesanica

Jučer iz nekog razloga nisam mogla spavati. Ležala sam dobrih nekoliko sati pored blaženo uspavane bebe (ah, paradoksa, još nijednu besanu noć u mom životu nije skrivilo to nepogrešivo tempirano djetence koje od drugog dana doma ima naviku spavati kad i cijela kuća (s povremenom iznimkom filozofski nastrojene matere) spava) odmjeravajući isplati li se dizati ili dalje pokušavati zaspati. Ne znam kad sam na kraju zaspala, ali znam da je već svitao dan (što, ruku na srce, u Švedskoj u lipnju ne znači da je bilo ne znam kako rano/kasno, moglo je biti oko 3). U tim noćnim lamentacijama imala sam valjda milijun ideja za blog post, ali ujutro mi se nijedna više nije činila toliko vrijedna pažnje.

Sad je opet 1h u noći i čini mi se razumno ići leći, no u isto vrijeme mi se čini da mi se smiješi repriza jučerašnje noći, pa mi je i motivacija za to bitno manja.

Moram priznati da mi na neki način smeta što je lipanj, a vani je sve samo ne ljeto. Nakon dva ljeta, prestaje moja faza medenog mjeseca sa švedskom klimom i počinje me živcirati to što živcira i većinu stranaca ovdje. Zima ovdje naprosto predugo traje, a ljeto je mlitavo, ako ćemo biti blagi.  I ma koliko me zabavlja gledati debele Šveđanke u bikinijima što se kao gušteri izležavaju na kamenju na prvi tračak sunca, dok ja (koja čak ne spadam u zimogrozne ljude) još uvijek ne mogu van bez čarapa, opet me polako već živcira ta sezonska dezorijentiranost u koju me ovolika razlika u klimi navodi. Teško mi je povjerovati da je lipanj, jer ništa u odjeći na meni i oko mene ne sugerira da je. Pa me na mahove uhvati panika da vrijeme odjednom leti još brže nego prije, a ja ne znam ni gdje sam, ni što sam, ni zašto sam.

Zapravo mi je teško ulaziti u te egzistencijalne rasprave sa samom sobom, a posebno s drugima, jer se uvijek uplašim da zvučim kao da se žalim, što mi se čini licemjerno na više razina. Naravno, na onoj klasičnoj, djeca su u Africi gladna, ali i na onoj da mi zaista, ali zaista ništa ne fali. Čak i taj moj stalni lajtmotiv oplakivanja teoretskih karijernih opcija u drugim državama, koje su manje švedske u svojim karakteristikama (imam već dugo u draftu nadahnuti post o tome, ali nikako da ga dovršim)  ostaje blatantno irelevantan u situaciji u kojoj s mnogo užitka i svakodnevne radosti skrbim za dijete koje je premaleno za vrtić i s kojim bih sad u ovom trenutku u svakoj zamislivoj paralelnoj stvarnosti  bila upravo ovdje gdje sam i sad. U nestrpljivom iščekivanju pravog ljeta i veselih piknika u travi i urbanih eksploracija s mojom studentskom jeftinijom mjesečnom kartom.

To je otprilike i jedina novost koju mogu zabilježiti ovdje: stigla mi je kartica štokholmskog sveučilišta koja me ovlašćuje da si kupim jeftiniju mjesečnu kartu (560 umjesto 790 kruna), pa sad kalkuliram isplati li mi se i zaključujem da vjerojatno ne, ali je svejedno želim imati. Mnogo toga mi padne na pamet da posjetim ili napravim pa odustanem kad se sjetim da osim nužne logistike traži i određeno ulaganje u prilično skup lokalni javni prijevoz (moram li prijeći tri zone, a sve više prijatelja nam seli u raznorazne rubne dijelove, izgonjeni suludim cijenama kuća, cijena se lako popne i preko 100 kruna za jedno putovanje).

Osim toga, bavim se mišlju da odem s Juniorom u neku od tzv. öppen förskola. To su družilišta za roditelje i djecu u dobi premladoj za redovni vrtić (u Švedskoj ne postoji nikakav javni oblik skrbi za djecu mlađu od godinu dana!). Nedostataka ideja baš i nema (osim možda nekog daška paranoje da će Junior tamo pokupiti već neku dječju bolest od neke bebe koja istu pokupi od starijeg brata ili sestre, što temeljim na opservaciji da on još nikad nije pokazao nikakve znakove neke bolesti, što se ne može reći za njegove vršnjake u podmlatku naših prijatelja koji takve evente posjećuju), a prednosti su joj mnogobrojne (općenito teško da mi može štetiti da se družim s ljudima). Praktični je nedostatak međutim to da jedine varijante koje sam našla u razumnom dometu od našeg kvarta organizira Švedska crkva, pa nisam sigurna da ću se osjećati ugodno tamo (jer nisam neki fan organizirane religije, a pritom o švedskoj varijanti iste ne znam ama baš ništa). Pitanje ostaje na razmatranju.

Ionako sam trenutno nesposobna ikamo ići jer imam najužasniji slučaj uraslog nokta na nozi u cijelom svom životu. Stvar je toliko odvratna i toliko bolna da već zamišljam scenarije u kojima zauvijek ostajem bez lijevog nožnog palca. No svejedno mi se i dalje ne čini kao nešto što traži medicinsku intervenciju. Živi bili pa vidjeli.

Lijenost

Zanemarujem blog pod kombiniranim utjecajem Netflixa, potrebe da sve za prvu godinu svog mastera završim do 9.6 ako i preko ljeta želim primati studentsku stipendiju i jednog produženog stretcha lijepog vremena koji je okrutno prekinut danas novom epizodom kišne slinavosti.

Osim toga ne događa se zapravo ništa zanimljivo. Zbog blagih temperatura nemam dojam da dolazi ljeto i prebivam u nekoj vrsti sezonskog vakuuma. Vani nije nikakvo prepoznatljivo godišnje doba, ali je srećom većinu vremena ipak moguće izaći u šetnju. Dijete nam je i dalje dobro i nezahtjevno, iako malo preizbirljivo kad je u pitanju hrana. 

Za točno mjesec dana nas čeka neplanirani izazov, a to je moje putovanje u Bruxelles na treći krug testiranja za prevoditelje za EU institucije. Smiješno kako sam dosad izbjegavala putovanje u Hrvatsku jer mi se nije dalo, da bi me sad zapao Bruxelles, putovanje u koji za mene u ovoj situaciji nema skoro nikakvu intrinzičnu vrijednost ( kakva takva se pojavila kad sam se dogovorila s frendicom da prespavam kod nje, pa ću iz tog barem dobiti nešto druženja), i u slučaju da ne prođem taj treći krug, za što su šanse oko 40%, predstavlja upravo spektakularni gubitak vremena i energije i logističkog napora. No, u slučaju da prođem jako puno mračnih točaka u mom trenutnom životu (poput npr. mračne karijerne perspektive na švedskom tržištu rada) postat će manje mračno, pa moram ići.

Inače, ovaj članak, sad već pomalo kultni (svako malo vidim da negdje iskoči), Hrvat Šveđaninu 3 sata objašnjavao spajanje vikenda, nije sasvim fer i precjenjuje maničnost radne etike u Švedskoj. Mi smo naime tek izašli iz jednog spojenog vikenda (bio je neki praznik prošli četvrtak), a već nam se bliži drugi dugi vikend (ovog puta blagdan pada na petak, no prošle godine je bio četvrtak i spajao se i on). Šestog lipnja Švedska slavi svoj glavni nacionalni praznik (još promišljam hoću li ga obilježiti izljevom patetičnog slastičarstva i napraviti kolač u obliku zastave), a ja slavim izlazak druge sezone Orange is the new black.

A onda za par tjedana dolazi novi set praznika povodom midsommera. Odnosno, Švedska u ovoj kasnoproljetno-ranoljetnoj sezoni ima blagdana jednako kao i Hrvatska. 

I, da ne pišem samo blokove teksta već ostanem u žanru slikovnice, slika Juniora (well, krajička njegovog oka, u svrhu zaštite njegove privatnosti) kako inzistira na sudjelovanju u igranju društvene igre Seven wonders s mamom, tatom i stricom.

Netflix

Zabušavam na blogu jer sam otkrila Netflix. Moj tip ličnosti, koji lako zapada u ovisnosti nije baš najsretnija predispozicija pri susretu s Netflixom. Nakon što sam u nizu odgledala House of Cards, pa Arrested Development, sad sam navučena na Orange is the New Black. One koji se pitaju kako je to moguće uz malu bebu podsjećam da moja specifična mala beba odlazi spavati oko 7 navečer, a ja oko 1 iza ponoći, pa sad izračunajte koliko sati mog života odlazi u nepovrat dok buljim u to. Svaki dan pomislim koliko bih korisnijih stvari mogla raditi, a onda upalim sljedeću epizodu. 

Srećom pa ne posjedujemo televizor pa ne mogu gledati dok je budan, budući da za gledanje moram držati laptop, a ne bebu, inače bi nam se kućanstvo pretvorilo u 24h satne maratone mojih glupih serija. 

Kad pomislim na televizor (jer manje više stalno vodimo rasprave treba li ga kupiti ili ne), uvijek se sjetim da je dok sam ja išla u osnovnu školu broj televizora po kućanstvu bio korišten kao nekakva mjera afluentnosti. Da bi sad neposjedovanje televizora manje vuklo na siromaštvo, a više na suvremeni srednjoklasni samodopadni bi-es. Bilo kako bilo, i dalje nemamo odgovor na pitanje treba li nam televizor i hoćemo li ga ikad nabaviti. S obzirom na živimo s avetom potrebe za skorašnjim seljenjem (bilo u drugu državu u potragu za mojim karijernim opcijama ili u veći stan u potrazi za proširenjem obitelji) nekako nam svaki novi glomazni predmet zvuči samo kao dodatna gnjavaža. Pa i dalje živimo u svojoj maloj superiornoj idilici i vrijeme i pamet tratimo pred kompjuterskim, a ne TV ekranima.

Osim toga, švedsko vrijeme je ponovno pokazalo svoje zube, pa smo nakon tjedan dana ljeta opet došli na 7 stupnjeva i debele jakne. Taman sam u nedjelju u H&M-u gledala neke kratke hlače, sad mi je drago da ih nisam kupila jer bih ih vjerojatno spalila iz očajničkog protesta.

Za vikend je izgledalo ovako i mnogo djece se kupalo u našem jezeru:

A danas sam opet morala iskopati Juniorovu vunenu kapu.

Such is Swedish weather.

Poplave i to

Već dugo se spremam updateati blog ali i kao cijeli ex-Yu Internet, pod velikim sam dojmom tih tragičnih poplava koje su zadesile naše krajeve i nikako mi nije sjedalo.

Vjerujem da su dosad već svi pomogli po mogućnostima i savjesti, ali nadam se i da tema neće nestati s naslovnica i pasti u zaborav, budući da najveća potreba za pomoći tek dolazi. Ne mogu ni zamisliti kako je to preko noći izgubiti sve što imaš, a još mi je tužnije znajući da su to područja već opustošena ratom.

Drago mi je s druge strane što je sve to izvuklo na površinu mnogo ljudske dobrote i nadam se da će svi ostati u takvom raspoloženju još dugo i osvijestiti mnogo toga što se dosad uzimalo zdravo za gotovo, a trovalo opće raspoloženje u našim zemljama. 

Kod nas se ne događa ništa spektakularno, osim što je vrijeme potpuno ljetno (i po 25 stupnjeva), što sam ja dosta okupirana svojim masterom jer moram sve zadaće za ovu godinu predati do 9.6, kad nam ujedno počinje i kineski (da, muž i ja smo se prijavili da preko ljeta preko neta učimo kineski, pri čemu se on s tim može zafrkavati, a ja moram to i položiti jer mi o tome ovisi lova za studiranje).

Povodom ljetnog vremena, počelo je i uređivanje naše kvartovske plaže. Prošle godine mi je kupanje bilo nezamislivo, ove već mislim dati priliku lokalnim vodama.

Ovih smo dana lijepo vrijeme i šetnje tratili na odlazak u grad u obavljanje kojekakvih tehnikalija, ali sutra ćemo, ako će vrijeme i dalje ostati ovakvo, uzeti dekicu i otići malo lješkariti u prirodi.

Subotnji brunch

Danas sam s nekoliko prijateljica održala onaj improvizirani djevojački brunch. Odabrale su zaista prekrasno mjesto ne predaleko od kvarta gdje živimo i divno smo se provele. Šestoricu svojih dječaka (tri muža i tri sina, prošlogodišnja berba djece u društvu bila je stopostotno muška) ostavile smo same, a i oni su se dobro snašli i otišli gledati nekakve životinjice u obližnjem parku.

Brunch je ovdje u pravilu švedski stol (koji se ne zove švedski stol i taj mi hrvatski termin omogućava da ljude redovito zabavim lingvističkim trivijama) pa smo si dale oduška.

Prvi dio, hladna predjela :

Drugi dio, topla jela: 

Treći dio, desert:

Par tjedana moje dijete poništeno u samo jednom obroku.

Na kraju svega toga došlo je ono najtipičnije švedsko u cijelom tom iskustvu:

Da, brunch za tri osobe na lijepom mjestu u Stockholmu u subotu ujutro košta oko 1000 kuna.  Pa ako se slučajno netko pitao kamo točno odlaze ljudima njihove velike švedske plaće, odlaze na sulude cijene nekretnina i još suludije cijene bruncheva. 

Još par detalja iz restorana:

Proveli smo prekrasan dan s prijateljima, no o drugom dijelu ću pisati sutra. Sad čekam da se onesvijestim u krevet i prebolim bolove u plućima nastale uslijed mahnitog trčanja na vlak u 22:30. Srećom muž je bio taj koji je u toj trci gurao kolica (da nije, moguće da bi me doma vozila hitna, a ne vlak). Junior je oduševljeno ciktao cijelim putem jer je mislio da se igramo. No stigli smo na vlak, pa se isplatilo, došli smo doma dovoljno rano da napišem ovaj post i otuširam se prije bacanja u krevet. 

Put u pakao...

...popločen je dobrim namjerama.

Danas sam otkrila to iz prve ruke i odlučila o tome napisati post, iako ne vjerujem da imam čitatelja koji su skloni glupostima takvih vrsta, ali za svaki slučaj.

Spominjala sam već svoju svekrvu, koja je iznimno draga i brižna žena, ali i velika poklonica kojekakvih opskurnih alternativnih zdravstvenih metoda i pripravaka. 

Tako me, jer mi je općenito teško odbiti kad vidim da su joj namjere iskrene, uvjerila da isprobam nekakve napitke koji bi mi trebali pomoći regulirati probavu i niz drugih boljki koje mi, kao vjerojatno većini friških mama, još od poroda zagorčavaju život. Nakon što smo joj platili suludu cijenu za te napitke, ovlaš sam im pogledala sastav i zaključila da su to najobičniji multivitamini, koji se od onih u šumećim tabletama za 10 kuna razlikuju samo po omjerima sastava. Koji nisam detaljno proučila jer sam pretpostavljala da ako su državne agencije dopustile prodaju, nema u tome ničeg eksplicitno lošeg. Pa i nema....ali....

Tako sam ja to jutros poslije doručka popila, da bi mi se 20 minuta kasnije počelo vrtiti u glavi, lupati srce, i pojavljivati užareni crveni osip po cijelom tijelu. U panici sam odmah zvala muža da zna i da nazove natrag za 5, 10, 15 min itd da bude siguran da se nisam onesvijestila i da ako mu se ne javim zove nekog jer sam sama s bebom pa definitivno nije najsretnije pasti u nesvijest. 

Srećom, lupanje srca i vrtoglavica su relativno brzo prestali, pa sam mogla otići na Internet istražiti šta se dogodilo. E pa šta se dogodilo...dogodilo se to da iz već nekog vudu razloga, dotični prah sadrži trostruku preporučenu dozu vitamina B3 (niacina). Razlog tome je što poklonici kojekakvih teorija o panacejama ovim i onim vjeruju da se na taj način iz tijela ispiru otrovi. Možda sam priprosta, ali ja recimo ne vjerujem da je ""preporučena dnevna količina" sinonim za "premalo za bilo kakav efekt", a još manje vjerujem da tijelo reagira vrtoglavicom, lupanjem srca i urtikarijom zato jer se događa nešto dobro. No, preživjela, spremila sveti prah u ormar i počela razmišljati kako ljubazno reći svekrvi da mislim da me njezin prah pokušava ubiti, kadli se sjetih da isuse bože pa ja dojim. I to dijete koje je toliko uljuljkano u radosti dojenja da treba bar sat dva moljenja i nutkanja da pojede pola poštenog obroka adaptiranog mlijeka, ali kojem sasvim sigurno nećemo ispirati organizam od otrova na ovakav način. 

Srećom, niti tu se ne treba voditi emocijama, dojmovima i šta-je-netko-negdje-napisao-ili-rekao nego znanstvenim informacijama. Tako smo našli da je poluvrijeme eliminacije prokletog vitamina 20-45 minuta i da je topiv u vodi, pa to znači da će se vrlo brzo raspasti i biti ispišan, pa ću tako popodne provesti u uvjeravanju djeteta da jede iz bočice i bacanju mlijeka, ali već navečer se možemo vratiti na staro.

Koja je pouka ove priče? Nije dobro sve što dobronamjerni ljudi kažu da je dobro. Nije opasno sve što ljudi u panici kažu da je opasno (jer npr. mogu zamisliti svoju mamu kako kaže da ne smijem dojiti još barem tjedan dana, za svaki slučaj). Živimo u 21. stoljeću i na raspolaganju (posebno nama koji imamo sveučilišne accounte pa možemo na znanstvene baze) nam je širok dijapazon provjerenog znanja o svemu što ljudski rod istražuje. Samo malo suvislog guglanja stoji između svake osobe i saznanja da a) ne postoji niti jedan razlog da popiješ trostruku dozu vitamina B3 i da b) ne postoji niti jedan razlog da nakon što slučajno popiješ trostruku dozu vitamina B3 legneš i umreš ili provedeš tjedan dana u karanteni. Malo ti se vrti, onda se popišaš, koristi nikakve, štete nikakve, ali ogromna, pregolema industrija, koja se itekako može mjeriti s farmaceutskom, zarađuje na tome.

Zašto to pričam? Zato što previše ovih dana čitam kojekakve priče o cijepljenju. I vidim da ljudima sustavno promiče činjenica da čak i ako netko drag, srdačan i zabrinut za dječicu iskreno vjeruje da je cijepljenje loše, a homeopatija dobra, to i dalje ne znači da zaista i je tako. A vidim i da kritičari sa znanstvene scene previše naivno pristupaju toj temi jer zamišljaju antivaxxere kao hrpu malicioznih budala koju treba diskreditirati. Iako su to vjerojatno u velikom broju slučajeva iskreno zabrinuti ljudi koji su naprosto upali u spike čiju su vjerodostojnost iz ovih ili onih razloga nesposobni kritički preispitati. Pa ih treba educirati, a ne nazivati glupima.

No problem je tu mnogo ozbiljniji od momentalnog predoziranja vitaminom. Diljem razvijenog svijeta već se javljaju bolesti koje su bile iskorijenjene. Vrlo brzo, mnogo će se više tragedija događati zbog loše procijepljenosti stanovništva nego zbog nuspojava loših cjepiva.

U Švedskoj cijepljenje nije obavezno. Odnosno, ne postoji neki zakon ili neka kazna kojom bi se sankcioniralo roditelja koji odbija cijepiti dijete, osim općim neodobravanjem i socijalnom izolacijom (takvo dijete ne može u vrtić). I zato nikome ne pada na pamet ne cijepiti djecu, osim povremenom čudaku što želi živjeti off grid u divljini. 

U naše škole pothitno treba uvesti edukacije iz kritičkog mišljenja i adekvatnog pretraživanja Interneta. Vidjela sam negdje nalaz da više od 70% mladih ne razlikuje vjerodostojnost pojedinih izvora informiranja. Prijateljev komentar, 24sata, časopis Science, sve je to tu negdje. Kako to nikog ne brine, ali sve brine što će djeca misliti o Conchiti Wurst, misterija je od koje osjećam nelagodu u želudcu. Ili mi je to možda još uvijek od niacina. 

Majčin dan

Koji to nije. U Švedskoj se majčin dan slavi na posljednju nedjelju u svibnju. Objašnjenje - što kasniji datum, to veće šanse da će se moći obilježiti izletom u prirodu. Da je rezoniranje pametno svjedoči i činjenica da je vani već par dana odvratno tmurno vrijeme s prosječnom švedskom proljetnom temperaturom od max 10 stupnjeva.

Vrijeme je toliko bljak da ovog vikenda eskiviram i teretanu. A zabavu dana omogućilo mi je pakiranje u kojem je došla zamjena za kavu koju sam naručila s Interneta (zbog velike razlike u cijeni u odnosu na dućane zdravom hranom)...golemi bubble wrap!

Počela sam pisati post o suludoj odluci Hrvatskih šuma da naplaćuje izlete u prirodu i o švedskoj opsesiji Allemansrätten koji je sušta suprotnost glupiranju Hrvatskih šuma, ali sam se na kraju toliko uzrujala da nisam mogla to ni završiti. Svaki dan čitam vijesti iz Hrvatske i u moru sveg tog apsurda i tragikomedije, ovo se svejedno ističe kao novi domet hrvatske izopačene beznadnosti.

Vidjela sam da su u međuvremenu pustili izjavu da misle samo na svoje nekakve objekte, iako nisam baš uvjerena, jer gljive i sve ostalo što su naumili naplaćivati sasvim sigurno nisu oni posadili, ergo, ideja je poremećena koliko god se iz nje sad pokušavali PRom izvući.

No, džabe nama tu naš allemansrätten kad je vrijeme odvratno. Moram priznati da već patološki nestrpljivo iščekujem proljeće (koje je kalendarski počelo prije dva mjeseca!?) i mogućnost da odemo u šetnju s dekicom i provedemo nešto vremena u prirodi.

Postaje mi sve jasnije zašto je ovdje normalno da se djeca igraju vani u svim vremenskim uvjetima, da se čeka povoljno vrijeme, vjerojatno bi i djeca i roditelji završili u ludnicama. 

Užasna švedska djeca

Prošle godine u švedskim, a i inozemnim medijima naveliko se pisalo o knjizi švedskog psihijatra Davida Eberharda, u kojoj je žestoko kritizirao tipično švedski pristup odgoju djece kojeg karakterizira odsustvo bilo kakvih granica i koji je, po njegovom mišljenju, rezultirao generacijom neotesanih, divljih derišta.

Zanimljiv članak o tome ima npr. i ovdje i ovdje. 

Opća propast školskog sistema i pretvaranje posla učitelja u najmanje željenu i jednu od najdeficitarnijih struka u državi velikim dijelom se pripisuju upravo tom novom tipu nesnosne djece, kojima se ne smije u razredu reći da šute ili im se ne daj Bože oduzeti mobitel na kojem igraju neku igru, budući da je to kršenje njihovih prava. Učitelji su, prema službenim statistikama, od svih zanimanja najviše izloženi stresu i, moj omiljeni detalj, zdravstveno neprihvatljivim razinama buke. Da, dobro ste pročitali. U švedskim učionicama na satu je ne samo nemoguće održati tišinu, već je razina buke koja vlada dovoljna da svako malo učiteljima priskrbi plaćeno bolovanje. 

Kako sam došla na temu danas? Tako što sam se prvi put uživo susrela s tim fenomenom i cijelo sam poslijepodne pod dojmom. Otišla sam naime s Juniorom u lokalni shopping centar pogledati novootvoreni hipermarket i na putu otkrila da je centar pun djece u tween godinama (sigurno stariji od 10, sigurno mlađi od 15) koja iz nekog razloga skupljaju donacije za...a valjda UNICEF. U svakom slučaju, neku humanitarnu organizaciju koja se bavi djecom. Detaljnije informacije o projektu nije bilo moguće dobiti, jer se mladi sakupljači nisu previše fokusirali na svoj cilj, već prije svega uživali u bezglavom trčanju po shopping centru tipičnijem za djecu i desetak godina mlađu od njih i maltretiranju prolaznika. 

Privilegirana švedska djeca koja skupljaju donacije za neku manje sretnu, zvuči krasno. Asocira i na one zgodno obučene curice što u filmovima prodaju kekse skupljajući novac za neki humanitarni cause. A kako je izgledalo u praksi? Kao podivljala horda neotesanih balavaca koji se zaletavaju u dječja kolica, unose se odraslima u lice i urlaju "Imaš šta para za djecu, šta, nemaš, ha?" i huču i buču za prolaznicima. Da odmah preduhitrim teoretičare raspada Europe pod navalom s Istoka i Juga, sve je to bila lijepo obučena, plavooka i plavokosa mlađarija kao s Hitlerovih plakata, sa socijalnim vještinama i simpatičnošću koja također asocira na navedeni poster.

Ako im je tko novaca i dao, izgledalo je više kao reket plaćen u strahu od nasilja, nego kao razmjena posvećena smanjenju patnje djece u dalekom svijetu. 

Moram priznati da sam u nevjerici brže bolje projurila do dućana i natrag. 

I opet me pomalo strah kamo će Junior u školu. Na blogu jedne Amerikanke u Švedskoj koju čitam pročitala sam da je njenoj kćeri u predškoli neki dječak prijetio nožem, a škola je problem riješila tako što ih je natjerala da se zagrle. Često pričam o tome s mužem i napominjem da me nije toliko strah same kvalitete nastave, budući da sam ja u osnovnu išla u hrvatskoj provinciji devedesetih, s valjda 10% kvalificiranih nastavnika i s nastavom iz vjeronauka svaki dan poslije škole, pa sam svejedno u konačnici stekla ok obrazovanje. Danas sutra će Junioru s Internetom to sve biti još daleko lakše (a i vjerujem da ćemo mi kao roditelji mnogo više držati do njegovih intelektualnih interesa nego su moji za mene). Ali fizička sigurnost i osjećaj elementarne ugode (tišina u fakin razredu, za početak) su već drugi problem. Ako se sad tako, čemu se nadati za 7 godina!?

ŽMK, igračke i svadbeni običaji

Tjedan nam protiče u mojem iznadprosječnom učinku u ulozi ŽMK (žene, majke, kraljice) jer sam u kombinaciji nekog čudnog naleta energije i dobre organizacije uspjela od prošlog petka do danas u teretanu ići svaki (!) dan, a osim toga i svaki dan skuhati ručak sebi i večeru mužu (mi inače nemamo naviku kuhanja zajedničkih obroka jer imamo toliko različite ukuse u hrani (a i dnevne rasporede) da je to često uzaludan trud, ali sad se već iskristalizirao određeni spektar jela koja ja mogu pripremiti njemu ili on meni, pa uvodimo polako i to u rutinu), pospremiti stan i raditi na korekturi jako zanimljive knjige o ponašanju potrošača. A i dijete nam je neokrznuto preživjelo toliko aktivnosti, štoviše, danas je po prvi puta izveo potpuno namjerni, prekrasno koordinirani  i ponovljivi okret (isprobavao je on i dosad s varirajućim uspjehom i prilično neestetskom izvedbom) i tako me riješio velike brige da će mu na pregledu u utorak doktorica reći da dođemo opet kad svlada checklistu koju ima u svojoj zdravstvenoj knjižici pod šest mjeseci (iako jadničak niti nema još šest mjeseci i sestra ga je naručila dobra dva tjedna prerano).

Osim toga obnovio je i kolekciju igračaka spontanim darovima proširene obitelji. To je ujedno bilo i jedino što mi je palo na pamet fotografirati. 

Moram primijetiti veliku količinu tipične švedskosti u tome da nema apsolutno nikakve rozo vs. plavo podjele u igračkama, pa je tako Junior u svoj svojoj minijaturnoj muževnosti dobio ovaj predivni rozi snuttefilt (Wikipedia kaže da se engleski to zove security blanket, što je žalosno tehnički naziv za dražesnu igračkicu, njemački je nešto bolji, Kuscheldecke). Iako već posjeduje dva otprije, ovaj je, što se zapravo vidjelo već i na cijeni koju je baka zaboravila skinuti, dosta veći i neopisivo mekši od onih koje ima, a kako su mu to vrlo dragi kompanjoni za spavanje, vjerujem da će roza neidentificirana životinja (vodili smo kratku raspravu je li to mačka, medvjed ili pantera (muževa teorija, dok ja baš ne razumijem kako se to u ovakvoj crtićkoj varijanti razlikuje od mačke vulgaris, posebno kad je roza), ali odustali od opresivnog prisilnog kategoriziranja i pustili dekici da sama odluči što je, jer smo ipak u Švedskoj) doživjeti uporabni procvat vrlo brzo.

Iako Junior vjerojatno ne primjećuje, meni i mužu nedostaje njegova šuškava knjiga koju smo nakon uskrsnog ručka zaboravili kod prijatelja i čekamo brunch na kojem ću vidjeti prijateljicu kod koje je ostala da je donese. Da, idem s ženskama na brunch, dok će nam muževi čuvati prigodno stopostotno muško potomstvo u jednom punokrvnom muškom vikend druženju, a pisat ću o tome kad se desi. Naime, frendice smatraju da mi duguju tipično švedski djevojački brunch kakav nismo imali priliku obaviti prije vjenčanja (običaj se zove möhippa, Wikipedia mi kao englesko objašnjenje nudi priprosti termin bachelorette party) i tek smo sad došle u priliku nadoknaditi. Kad već spominjem, mogu napomenuti i da se muška varijanta zove svensexa i muževi prijatelji su ga tim povodom oteli također nakon samog vjenčanja (budući da je isto bilo naglo i neformalno), i to na samu večer prije Juniorovog rođenja (nakon što su prije toga mene pitali je li to u redu, što je sitnica koja mi je već tada upala u oči kao određeni civilizacijski domet još uglavnom stran našem podneblju, gdje mi se čini da većina običaja vezana uz brak i djecu ima za cilj što više inkomodirati  nedužne žrtve), što je ostalo duboko imprintano u mom pamćenju jer se te večeri muž vratio doma oko 2 u noći uz komentar da su htjeli da prespava, ali onda ipak odustali...što se pokazalo vrlo dobrom idejom jer sam te iste noći u 4 ja dobila trudove.

U trenu kad smo se vjenčavali bilo mi je samo bitno da se papirologija provede i da se Junior rodi kao švedski državljanin, sad mi je u retrospektivi žao što nismo imali romantično vjenčanje i lijepe slike s istog. Pa smo se dogovorili za petu ili sedmu (kriterij će uglavnom biti koliko ću netrudna i nedebela biti u to vrijeme) obljetnicu upoznavanja (upoznali smo se po ljetu, pa nam odabir tog datuma daje veću šansu za lijepo vrijeme) organizirati neku vrstu romantične ceremonije za nadoknadu.  Ako ću još uvijek imati nostalgiju za lijepim slikama, that is. Živi bili pa vidjeli...

Organizacija, organizacija

I opet sam danas u teretanu išla u kaputu, kapi i s mišlju da sam trebala ponijeti rukavice. Nakon onog jednog bljeska ljetnog vremena, brže bolje sam odjurila u H&M potrošiti bonove koje sam dobila za rođendan i kupiti laganije odjeće. Naravno, ništa od toga nisam još dobila priliku obući. Švedsko proljeće u punom sjaju.

Od ovog tjedna počela sam provoditi svoj tjedni plan skupljanja bodova za sve aktivnosti koje uspješno izvršim, što je već valjda trideseta u nizu kreativna metoda kojom se pokušavam natjerati da konzistentno održavam red u svojoj glavi, stanu, željama i obvezama. Princip funkcionira ovako: svakom danu sam dodijelila niz aktivnosti koje taj dan trebam obaviti (neke su jedinstvene za dan, poput npr. temeljito čišćenje pojedine prostorije, neke se ponavljaju, npr. vježbanje) + niz aktivnosti koje nemaju određeni dan, ali se trebaju dogoditi unutar svakog tjedna, kao npr. rad na doktoratu, zadaćama za moj švedski master itd.). U Excel tablici vodim evidenciju što sam kad napravila, a što ne, i za svaku uspješno izvedenu aktivnost dodjeljujem si po jedan bod. Ideja je da se u tjednima u kojima skupim više od nekog broja takvih bodova nagradim već nekom gluparijom. 

Vjerojatno zvuči kao prilično ekstremna metoda organizacije razmjerno banalnih obveza, ali dosad su sve moje ambiciozne ideje o tome kako ću sve što želim/moram obavljati redovito i u roku gubile bitku pred naletima mojih faza. Faze kad mi se ništa ne da, faze kad treba hitno završiti neku korekturu pa ne stignem ništa drugo, faze ovog ili faza onog. Nekako se nadam da će razbijanje planova u takve male korake rezultirati većim stupnjem kontrole nad njima. U konačnici, ako ništa drugo, imat ću relativno dobre kvantitativne podatke o produktivnijim i neproduktivnijim fazama, misli si znanstvenik u meni, pa možda dobijem neki spektakularni uvid u to kako zapravo započinju.

Općenito smo u zadnje vrijeme postali opsjednuti tablicama i praćenjem svega što radimo, pa smo osim mojeg sofisticiranog sistema (koji je danas funkcionirao odlično, jer sam em bila u teretani, em izglancala dnevni boravak, sve kako bih mogla unijeti nekakve zvjezdice u svoju tablicu) instalirali na svoje mudre naprave aplikaciju RunKeeper, kojom sad mjerimo kilometražu hodanja, a muž je izradio i dosta automatizirane Excel tablice koje prate naše prihode i rashode. Dotična nam je tablica pokazala da trošimo nevjerojatne količine novaca na (prilično običan) život, što nije čudno ako uzmemo u obzir da živimo u bastionu bezrazložne skupoće, no svejedno mi se sledi krv u žilama svaki put kad vidim/čujem točne brojke. Tako da će nam vjerojatno sljedeći projekt kućanstva biti pokušaj da smanjimo troškove.

Malo je nepraktično da se to plemenito nastojanje poklapa s projektom egzotičnog nakuhavanja, ali challenge accepted. 

Studiranje u Švedskoj

Mislila sam originalno pisati o kulinarskim eskperimentima kojima se muž i ja bavimo zadnjih dana u sklopu projekta moramo biti kreativniji na dnevnoj bazi, koji zasad protiče tako da je meni baš zabavno i fino, dok on izgleda neće biti zadovoljan dok u igru ne uđe meso (zasad smo radili samo s povrćem i kuskusom). Pa u to ime sutra pečem nekakve marokanske palačinke s mljevenim mesom, živi bili pa vidjeli. O tome onda sutra. 

Jer, kako sam dobila "glazbenu želju", da citiram:  vidim da spominješ švedski obrazovni sistem u superlativima. Aj napiši nešto bar u glavnim crtama, a osobito ako znaš nešto o visokoobrazovnaj razini i njihovom vaučerskom sistemu, pa eto da udovoljim.

Prvo da odmah naglasim, upravo je visokoobrazovna razina ta kojoj pjevam hvalospjeve, jer na nižim razinama vrijedi upravo obratno. Švedske osnovne i srednje škole su takve da nas već sad, skoro sedam godina prije nego prvo dijete moramo poslati u taj rusvaj, od pomisli na to prolazi jeza. Misli o preseljenju su nam sad već često manje motivirane mojim karijernim perspektivama, a više strahom za obrazovanje djece (po principu ako je sad tako kako je, čemu se nadati za desetak godina). O tome ću sigurno kad tad napisati posebni post, jer me fascinira na mnogo razina. Ali da napomenem odmah, vaučerski sistem odnosi se na osnovne škole, ne na sveučilišta. A ovom prilikom ću se zadržati na njima.

Prva i najvažnija karakteristika visokog obrazovanja u Švedskoj je da je besplatno da besplatnije ne može biti. Nema ni školarina ni nikakvih skrivenih troškova za prijave, prijepise i slično (da, znam da ništa nije besplatno i yadda yadda yadda plaćaju to porezni obveznici, ali guess what, od svega šta jadni porezni obveznici plaćaju u Švedskoj, visoko obrazovanje je najmanji problem)

Naravno, dosta često se u ovdašnjim medijima prenose kritike koje dolaze iz anglosaksonskog svijeta i koje nam govore da švedska sveučilišta tonu na međunarodnim ljestvicama i reklamiraju nam onu dobro poznatu komercijalizaciju obrazovanja o kojoj smo se naslušali u jadnoj maloj Hrvatskoj, koja je za sva ta drobljenja sa Zapada iznimno prijemčiva. Švedska srećom, barem zasad, nije. Prije nekoliko godina uvedene su školarine za ne-EU studente, ne toliko zbog komercijalizacije, koliko zbog izbjegavanja malverzacija vizama što je švedskom idealizmu oduvijek jedna velika slaba točka.

Potencijalni studenti mogu birati između dvije vrste studiranja, jako stručno usmjerenih yrkeshögskola (neke varijante naših veleučilišta) ili znanstveno usmjerenih högskola i universiteta. 

Zanimljivo je npr. da je studirati moguće bez upisivanja u određeni program. Odnosno, moguće je naprosto odslušati 180 bodova iz nekog područja i prijaviti se za diplomu. 

Na osnovnoj razini (prve tri godine) nema mnogo programa ili predmeta na engleskom, no na naprednoj (master) razini moguće je na engleskom odstudirati praktički bilo što.

Nadalje, jedna od meni jako dragih karakteristika studiranja u Švedskoj je velika raširenost studiranja na daljinu, s vrlo malo ili čak uopće bez sastanaka. Na taj način je moguće studirati uz rad, ili u mom slučaju, na porodiljnom.

Ja baš ovih dana završavam prvu godinu master studija Analiza rizika, odluka i politika koji sam upisala da mi životopis ne zjapi prazan pod mistikom majčinstva. Kroz koju godinu, kad završim ovo, skupim dovoljno bodova za upasti na ovaj iznimno kompetitivni program i ponovno se nađem na porodiljnom, planiram odstudirati još i ovo :  http://edu.mah.se/HACFD

A dođemo li i do eventualnog trećeg djeteta, ono će isto vjerojatno imati pripadajući master.

Još jedna idilična karakteristika švedskog sustava visokog obrazovanja je što svi stalni rezidenti i državljani imaju pravo na studentske zajmove i stipendije. Stipendija je nepovratni dio povrh kojeg je moguće uzeti kredit kojeg vraćaš po završetku. Budući da meni to ne treba, ja uzimam samo nepovratni dio koji za full time studiranje iznosi oko 400€ mjesečno za osobu s jednim djetetom. 

Ukratko, Švedska je obećana zemlja za kompulzivne studente poput mene i mog muža. Višegodišnji smo ovisnici o Courseri i svim njenim inačicama, no studiranje u redovnom švedskom sustavu omogućuje nam da za svoj rad dobijemo itekako konkretne diplome. 

No, da ne bude sve peachy, ajmo malo o nedostacima. Prvo, činjenica je da su opcije studiranja u nekim aspektima otišle u grotesku. Budući da država sveučilištima plaća za svu nastavu koju izvode, moguće je slušati kolegije iz uzgajanja orhideja, otkrivanja unutarnjeg vođe na kajaku i sličnih mudrolija. Jedan od kolegija za koje sam bila prijavljena ovo ljeto, dok nisam bila sigurna hoću li upasti na sve svoje ozbiljne IT kolegije, bilo je nešto naziva HBO i suvremena TV drama. Sve te bodove moguće je uključiti u većinu diploma, jer većina programa traži samo da jezgra bude iz područja, odnosno, za dobiti bachelor iz kompjuterskih znanosti dovoljno je odslušati samo 90 bodova iz tog područja, dok je ostalo moguće popuniti orhidejama, vampirima i prehrambenim navikama konja.

Drugo, meni je pomalo sulud način selekcije za mastere koji se vrši uglavnom na temelju položenih bodova na osnovnoj razini. Odnosno, nije važno što i kako si polagao, nego koliko toga. Da sam bila pametna pa napisala i obranila diplomski na svom drugom studiju, bila bih neprikosnoveno božanstvo za upise u Švedskoj jer bi mi se računala dupla količina bodova. Ovako kako studij nije završen, nisu pokazali volju da mi bodove priznaju pa skupljam dodatne bodove sad studirajući ovako. Da upadnem na gorespomenuti master u Malmöu treba mi još 40ak.

Ali, sve su to minorne gnjavaže u kontekstu činjenice da je obrazovanje sveprisutno i svima dostupno. Otprilike kako bi trebalo biti u Lijepoj Našoj ako želimo krenuti u nekom pametnijem smjeru od onog kojim strelovito jurimo i čekamo tresak o dno svake pameti. 

Vikend literatura

Provodimo prvomajski produženi vikend u skandinavskim vremenskim uvjetima, pa se muž jutros smrzavao u svojoj, a ja poslijepodne u svojoj rundi fitnessa.

Osim toga, jedino korisno što sam danas napravila je odlazak u knjižnicu da pokupim rezervirane knjige:

i

Prva je dosta kontroverzna i naveliko u medijima profilozofirana knjiga jednog britanskog novinara otrovna jezika kojem se nije pretjerano svidjelo živjeti u Danskoj, pa je od svoje frustracije napravio publicističku uspješnicu. Svaka mu čast (kako je ono to zvao Freud, sublimacija), no očekivano je navukao na sebe veliku količinu mržnje i to manje etničkih Skandinavaca, a više raznovrsnih imigranata koji, sad po mojem naivnom frojdijanskom tumačenju, imaju sumnjivo snažnu potrebu svakog kome se u novoj domovini nije pretjerano svidjelo proglasiti frustriranim propalitetom, o razlozima za što bi se itekako dalo razglabati na spomenutom tragu, no o tom po tom. Osnovna ideja knjige je propitivanje mita o savršenoj Skandinaviji (neka je britanska novina navodno proglasila Švedsku najuspješnijim društvom koje je ikada postojalo) i ukazivanje na niz slabih točaka koje te obećane zemlje na Sjeveru imaju. Čitanjem prikaza i kritika nisam baš dobila dojam da je čovjek napisao nešto strašno što nikako ne stoji, niti da mu je ton pretjerano osobno uvrijeđen, no kako bolje biti siguran tko je u pravu, oni koji knjigu doživljavaju kao duhovito napisanu kritiku naivnih mitova ili oni koji je doživljavaju kao uvrijeđenu lamentaciju neuspjelog Novodanca, nego čitanjem originala.

Druga je pak fitness slikovnica moje slučajno otkrivene fitness guruice, stanovite Olge Rönnberg, za koju nikad ne bih ni čula da nisam jednom u čekaonici dok sam čekala da se naručim za postporođajni pregled uzela u ruke neki mama-časopis. U njemu mi je pažnju privukao članak o dotičnoj fitness guruici za svježe matere, koja za razliku od mnogih drugih takvih koji traže neku profitabilnu nišu ima kvalifikaciju da je rodila ni manje ni više nego petero djece, dobivajući i po 30 kg po trudnoći i evo je sad u ovom izdanju. Pa sam naručila knjigu da vidim kakve su to čudotvorne vježbe koje preporučuje, jer iako sam ja sad izgubila svih 20 kg (gaaah) koje sam dobila dok je Junior rastao iz dvostaničnog organizma u funkcionalnu bebu, i dalje mi nedostaje još nešto finog brušenja do izgleda koji želim. Malo me razočaralo što je za većinu vježbi potrebna pilates lopta, koju mi je malo mrsko kupiti jer ne znam gdje da je držimo. 

Osim toga, ovih se dana zatvara naš kvartovski supermarket (jer se seli parsto metara dalje, u novi, veći prostor i dobiva drugačiji naziv, nešto tipa kao kad obični priprosti Konzum postaje Konzum Maxi) pa ima završnu rasprodaju na kojoj više nije ostalo ništa pametno, no kupili smo Junioru slatke nove dude, pa evo da obogatim blog simpatičnim sitnicama iz potrošačkog života u uspjelom kapitalizmu:

Imali su i predivne roze s mačkicama, ali nekako se čak ni u superliberalnoj Švedskoj nisam usudila dečkiću uvaliti rozu dudu na mice mace, ostaje nada da će sljedeće dijete biti ženskog spola i omogućiti mi lakše iživljavanje estetsko-modnih potreba na njemu.