Dugo sam čekala priliku da sve bude službeno, dogovoreno i isplanirano pa da mogu na blog napisati jednu veliku i važnu stvar. A to je da se naše življenje u Švedskoj približilo kraju, barem za ovu epizodu (muž, a zapravo velikim dijelom i ja, vjerujemo da ćemo se kad tad vratiti). Za circa mjesec dana selimo se naime u Luksemburg, gdje sam ja dobila odličan posao, a za muža računamo da će se snaći.
Znamo to još od kraja siječnja, no tek ovih dana sve dobiva konkretnu formu i poduzimaju se konkretni koraci.
Ono o čemu sam zapravo htjela pisati je pomalo tragikomična činjenica da mi je to saznanje da odlazimo odjednom svakodnevnicu u Švedskoj obasjalo jednim novim, mnogo pozitivnijim svjetlom, zbog kojeg mi je svakim danom sve teže veselo plandovati taj dugo sanjani bijeg. Polako se probija proljeće, produžio se dan, a i licemjerno je mnogo lakše uživati u dokolici kad znaš da te na kraju nje čeka odličan posao, a ne beskrajna količina neizvjesnosti.
No evo, kratak rezime što će mi nedostajati, a što neće.
Nedostajat će mi:
1. Juniorov vrtić i općenito švedska vrtićka kultura
Em nam se zbilja posrećilo s vrtićem, pa smo dobili mjesto u prekrasnom vrtiću s divnim tetama, em mi je općenito opuštenost i ležernost i neprestani boravak vani bez obzira na vremenske uvjete prirastao srcu. A vidim i da Junior uživa. Dosad je češće plakao kad je morao ići doma nego kad je morao ostati, a ujutro često sam donese čizmice i jaknu i inzistira da se počnemo spremati za polazak dok ja još ispijam svoju kavu.
2. Priroda i uklopljenost iste u gradski život
Neki dan smo se vraćali iz vrtića i Junior je u jednom trenu prstom pokazao iza mene i vikao "Titta!" što mu je vjerojatno najomiljenija riječ. Ja se okrenula, a za nama su kaskale dvije srne. Kad pribrojim zečeve koji me prate na putu doma iz teretane navečer, Stockholm nam zbilja nudi nepobjedivu uključenost prirode i divljeg života u svakodnevnicu. Ništa slično nisam nikad doživjela nigdje drugdje.
3. More, jezera, sva ta voda
Iako sam odrasla duboko na kontinentu, uvijek sam voljela velike vodene površine i življenje toliko blizu mora i mase jezera mi je bila jedna od najdražih značajki života u Stockholmu. Budući da je Luksemburg duboko u kontinentu, ne može pružiti nikakvu dostojnu zamjenu ovom detalju, pa ću se tako morati nauživati svojih vodenih strasti prilikom godišnjih posjeta djedu i baki. Djed, kao i većina starijih dobrostojećih Šveđana, posjeduje vlastiti brod, pa nas ljeti vozi po arhipelagu.
No...ima tu masu toga što mi neće nedostajati. Najupečatljiviji favoriti:
1. Tržište rada i prateća kultura
Švedska nije prva strana zemlja u kojoj sam živjela, ali je zemlja u kojoj sam dobivala uvjerljivo najveću količinu sumanutih savjeta o tome kako, gdje i zašto tražiti posao. Zapravo mi je muka uopće pričati o toj temi jer zadire tako duboko u neke mitove i legende koje mi Hrvati o Skandinaviji imamo, ali ukratko, u Švedskoj ne da postoji koncept "veze", nego se koncept veze smatra potencijalno najsvetijim i najpouzdanijim oblikom zapošljavanja. I pritom uopće ne mislim na onu famoznu distinkciju veza vs. preporuka. Ta distinkcija je prilično jasna, no u Švedskoj uglavnom igra upravo ovo prvo. Odnosno, u Švedskoj je itekako općeprihvaćeno da je biti nečiji nećak/susjed/prijatelj s pecanja samo po sebi nekakva kvalifikacija. Tko mi ne vjeruje, može uostalom naprosto proguglati neki od bezbroj sajtova koji dijele savjete o traženju posla (uključujući i onaj državnog zavoda). Gotovo svaki takav članak upućivat će vas na važnost "osobne mreže" (dakle, pazi, osobne, ne profesionalne, ne radi se o ljudima koji znaju što radiš i da si dobar u tome, nego ljudi koji s tobom šeću psa) i važnost koju Šveđani pridaju tome da misle da ćeš se "uklopiti u društvo za fiku". Odnosno, neka tamo diploma, makar s Harvarda, nije baš sad stopostotna garancija da si ti ok čika kojeg će svatko voljeti u svom kolektivu (a za pretpostaviti je onda da Šveđani nisu baš mnogo čuli o metodama testiranja i selekcije zaposlenika), no ako je Folke iz računovodstva s tvojim tatom proveo mnoge ugodne trenutke u pecanju, to je već nešto, na tome se može graditi. Neka digne ruku uostalom tko nije bar jednom ovdje od "stručnjaka" dobio savjet da je u CV bitnije napisati kakva si osoba (šta god im to točno značilo) nego pobrojiti neka tamo dostignuća za koja, ako nisu stečena ovdje, ionako nikog nije briga.
Osim toga, i čisto tehnički savjeti su mi redovito u rangu barem iracionalnih, ako već ne sasvim suludih. Npr., svi će (i to bez iznimke) vječito inzistirati da je jedini način da uopće budeš razmotren kao kandidat za neki posao to da bjesomučno na telefon zoveš sve zamislive ljude čije kontakt podatke možeš naći u oglasu ili oko njega. Možda ja prema tome nisam objektivna jer mrzim zivkanje telefonom, no s jedne sasvim racionalne strane fascinira me premisa da je poželjno da firma, nakon što objavi oglas za zapošljavanje, može komotno prestati s radom i posvetiti se odgovaranju na telefonske pozive onima koji tako "pokazuju da su zainteresirani". Zašto je u Švedskoj nezamislivo da je sam čin javljanja na neki oglas izražavanje interesa za dotični? Zašto je naprosto neizostavno na to dodati neko telefonsko tlačenje jadnika koji je na oglasu potpisan? Jer ajde da je to troje ljudi..ali na prosječni oglas javi se 300? I neka ih je 290 "nezainteresiranih" i neukih beznadnika koji nisu pročitali najnoviji vodič kroz zapošljavanje u Švedskoj, što će još tajnica ili voditeljica ljudskih resursa u firmi obaviti taj tjedan nakon što ovih 10 "zainteresiranih" krene ispoljavati svoju zainteresiranost ispitujući kojekakva pitanja koja su u najmanju ruku krajnje irelevantna prije nego što je osoba uopće i pozvana na intervju? I sve to je samo mali dio niza savjeta koji su redovito sasvim suprotni svemu onome što smo ikad čuli negdje drugdje (a la naglasi dostignuća i ne seri o nebitnom).
2. Manija političke korektnosti i licemjerja
Uf, gdje uopće početi ili završiti priču o tome koliko je izluđujuće čitati švedske medije ili Facebook rasprave o omiljenim temama svakog švedskog hipstera. Najčešće je to imigracija, iako ima tu još toga, školstvo, zdravstvo, ekologija, žene, djeca koja ne znaju jesu li dječaci ili djevojčice, you name it. Tu bi se cijela knjiga dala napisati, ali evo recimo moje recentno omiljene teme. Mnogi europski mediji ovih dana donose priče o tome kako masa EU državljana odlazi u Siriju boriti se na strani ISIS-a. Šveđana (ili da rečemo Šveđana) naravno isto ima ko pljeve, no naša vlada već ima rješenje. A to je da sve koji odu nagradi stanom i poslom kad se vrate. Dakle, u očima prosječnog švedskog hipstera to ide otprilike ovako. Ako si mladi švedski profesionalni vojnik jer si tko zna, bio loš u školi, imaš daddy issues, tko zna što te natjeralo da u miroljubivom hipsterlandu postaneš profi vojnik, no posao ti se uglavnom svodi na izvođenje kojekakvih pokaznih vježbi u nekoj selendri, pa te država u sklopu nekog debilnog međunarodnog ugovora pošalje da sjediš i čuvaš neku opskurnu bazu u Opskuristanu, gdje ćeš uglavnom većinu vremena vozikati se okolo u džipu, ako ti se slučajno nešto dogodi, naletiš na granatu i sl, država će od tebe oprati ruke i ili ćeš se prekvalificirati i napraviti nešto od sebe ili ćeš ostatak života biti alkoholičarski beskućnik. Ali, ali! Ako si odlučio u ime Alaha otići zapaliti neku skupinu djece ili silovati kakve bezbožnice što su provirile nos iz kuće, zabavi se sinko, a kad se vratiš, čeka te stan, posao (ak se slažeš, inače može i socijala), a ubacit ćemo i Ipad. Zato što, kaže nam vlada, svi ti mladi Šveđani (iako su i oni često Šveđani) koji postaju vojnici su privilegirani mali ljigavci kojima je dosadno pa bi se igrali rata pa neka im. Ali svi ovi šta postaju teroristi, e njih je teška sila nehumanih uvjeta života u Švedskoj natjerala pa im moramo pomoći, a ne ih osuđivati. Na tom tragu čitamo neki proljev praktički svaki drugi dan.
3. Skupoća
Teško da će mi Luksemburg pružiti veliku utjehu od ovog problema, ali možda se zapravo sva bolesnost švedske skupoće najbolje ogleda u činjenici da nije baš ni da neće...naime, stvari poput ulaznica na koncerte, muzeje, događaje, tečajevi joge, tečajevi bilo čega što nije državno financirano, sudeći po površnom guglanju, u Luksemburgu koštaju osjetno manje nego ovdje. Uz osjetno veće prosječne plaće. Iako u Švedskoj nitko ne gladuje, činjenica je da se za istu količinu novca izvan Skandinavije kupi mnogo više doživljaja nego ovdje. Švedske cijene takvih stvari imaju jedinstvenu sposobnost nabijanja kompleksa da se baviš ne znam kakvim luksuzom. Uvjerljivo me najviše to živcira po pitanju joge, jer mi ista nedostaje, no u Stockholmu članarina u nekom boljem joga studiju košta najmanje 1500 kruna mjesečno. Pa se ti izvijaj u asane bez osjećaja da si djetetu od usta (ili bar školarine na dobrom stranom fakultetu) otkinuo da bi financirao nečiju pretencioznost. Ili bar bezgranične poreze koje država ubire od malih poduzetnika da bi financirala ove gore stanove i poslove za sirotinju koju je švedska bijeda natjerala da odu silovati djecu u treći svijet.
Nu, ispao mi je rant o stvarima koje mi neće nedostajati ipak bitno dulji od onog o stvarima koje hoće.
Zaključak se nameće sam ;) Ja se veselim selidbi, a dalje kako bude. Neke će mi sitnice nedostajati, ali za mene osobno, a vjerojatno i nas kao obitelj je ovo veliki korak naprijed.
A mislim da ovom pričom mogu zaključiti i raspravu o tome kakva je perspektiva hrvatskih psihologa u Švedskoj. Moj odgovor - ne znam, ali treba puno novaca i vremena da se pričeka i vidi, ja sam izgubila strpljenje.
