Propustila sam priliku za midsommerski post jer je ove godine Midsommar bio malo reći upropašten užasnim vremenom. Cijeli tjedan su obilježile oluje, kiša i hladnoća, do te mjere da smo cijeli produženi vikend proveli zatvoreni u vikendici. Sjećam se da je prošle godine bilo prekrasno vrijeme i da se ostatak obitelji čak i kupao u moru, što sam ja naumila pokušati ove godine, ali eto, nije bilo suđeno. Jedini midsomerski običaj koji smo ispoštovali je bilo jedenje jagoda:

A jedini dokaz blagdana koji sam uslikala u jednoj blatnjavoj šetnji je ovaj aranžman:

Vrijeme je i dalje odvratno, s kratkim bljeskovima sunčanog. I dalje ni izbliza ne asocira na ljeto onako kako ga ja zamišljam. 

U nedostatku prilika za uživanje na otvorenom, Junior se zabavlja novootkrivenom sposobnošću pokretanja u prostoru u obliku kotrljanja i puzanja u stilu crtićkih crva (glava u zemlju, guza u zrak). Ja se zabavljam ganjanjem dokumentacije za švedsku licencu za psihologe, paničarenjem zbog putovanja u Bruxelles (3.7), a onda i u Švicarsku (8. - 10.7)na neki fensi šmensi networking event na koji sam pozvana na temelju sudjelovanja na jednom simpoziju lani i kupovanjem na Ebayu.

Upravo mi je danas stigla najdraža kupnja do sad, pidžama na sove za Juniora:

Pokušat ću se motivirati posvetiti ovo niskodoživljajno vrijeme pisanju nekih općenitijih, informativnijih postova jer sam opet dobila glazbenih želja, kao onomad o obrazovanju, o cijeloj spomenutoj priči s licencom za psihologe, o traženju posla i o učenju švedskog jezikaa. Ali sad me prvo čeka bitka s neredom u kuhinji. Kućanica mode on. 

Zalazak sunca

Sunce ovih dana zalazi oko 22h. I to izgleda ovako. 

Ruska nostalgija

Život mi trenutno pati od velikog nedostatka aktualnih zbivanja, najvećim dijelom uzrokovanih mojom privremenom invalidnošću u vidu natečenog nožnog palca koji onemogućuje obuvanje cipela. U skladu s švedskim klimatskim uvjetima,  ne posjedujem nikakve japanke, a nije ni da bih htjela pokazivati kako prekrasno taj bolni palac izgleda. Ili ga pak izranjanog na sve strane izlagati svim zamislivim gadostima što se muvaju po tlu. Sve u svemu, kućni pritvor. Kako bi Junior ipak dobio svoju dnevnu dozu sunca i svježeg zraka preko dugog vikenda se s njim prešetavao tata, a danas su došli djed i baka.

Nisam se očito mogla domisliti nikakvog kvalitetnijeg načina da provedem tako stečeno slobodno vrijeme nego čeprkanjem po starom laptopu. Originalna ideja je bila da na njemu pronađem sve što je vrijedno čuvanja i presnimim na nekakvu svemirsku napravu koju je muž nedavno kupio i koja svoju sposobnost čuvanja digitalnih memorabilija mjeri u terabajtima. U praksi se to ispostavilo gotovo nemogućim projektom jer je moja manična neorganiziranost ostavila džunglu od višegodišnje arhive svega što se u mom životu događalo od početka 2008., kad sam nabavila taj laptop, do početka 2014., kad mi je muž, iznerviran samim pogledom na tu krntiju od računala (budući da je i 2008. moja Toshiba bila nešto što do sebe držeći kompjuterski frik ne bi dvaput pogledao, a sad je osim toga i u rangu antikviteta), kupio novi. 

Anyway, folderi na njemu se uglavnom zovu "sve","stvari od lipnja 2009" (koji međutim sadrži stvari od svibnja 2008. do studenog 2011.), "ffkknbfm", "new folder 1" itd. Neki se folderi zovu kao nešto prepoznatljivo, ali svojim sadržajem odaju neki potpuno napušteni sustav razmišljanja o dotičnoj temi (npr. folder "doktorat" od kojeg mi se lagano zavrtjelo u glavi). U konačnici sam zaključila da je, s obzirom na terabajtažu našeg kućnog digitalnog arhiva, najpraktičnije rješenje tamo smjestiti sve to, pa vršiti arheološke ekspedicije ako i kad bude potrebno.

Ali, jedna mi je stvar toliko ugrijala srce kad sam je opet ugledala da sam je odlučila ovjekovječiti na blogu. 

Moglo bi se reći da sam ja dosta putovala u životu, ne toliko kao profesionalni avanturisti, ali zasigurno više od prosječnog Hrvata. Bila sam na kojekakvim egzotičnim mjestima, ali ništa mi nikad nije ostalo ni približno u tako lijepoj i posebnoj uspomeni kao posjet Sibiru krajem 2009. godine.

Ta priča počela je još daleke 2001., kad sam ja u sklopu svoje manije učenja ruskog na Internetu (koji je tad bio jedna velika predivna egzotika za nas seoske tinejdžere) našla penpala iz ruskog grada Tomska po imenu Sergej. Dopisivala sam se s nizom ljudi u nekom trenu, ali eto s njim se prepiska nekako najbolje primila i izmjenjivali smo mnogo pisama, a i zajedno se bavili nekim jednostavnim Internet biznisićima lukrativnima u to vrijeme (da, jedna od najkomičnijih crtica u mom CVu je da sam kao tinejdžerka na Internetu kojekakvim shemama s oglašavanjem zaradila čisto pristojnu količinu love za jednog hrvatskog tinedjžera, dan danas mi nije jasno zašto nisam taj talent dugoročno iskoristila, već otišla studirati mambodžambo na Filozofski fakultet u Zagrebu). 

S obzirom da se Sergej ( tri godine stariji od mene, koja sam tada imala 17) u jednom trenu odlučio na putovanje po Istočnoj Europi, dogovor je pao da  u Hrvatskoj odsjedne kod nas. Sjećam se dan danas kako je moja mama to prokomentirala strahom da će nas ubiti sjekirom na spavanju (eto koji su dugoročni efekti čitanja Dostojevskog u gimnaziji), ali ipak je pristala nadići svoje romaneskne fobije i primiti mog gosta u kuću. I tako smo mi njega ugostili, svi se lijepo proveli, a on je proveo sljedećih par godina nagovarajući mene da posjetim Sibir. I iako je meni to bila jedna ogromna želja, logistika naprosto nikad nije bila dovoljno laka. Sve do sretnih okolnosti te 2009., kad sam za poslovni put u Rusiju dobila vizu koju je sponzorirala Svjetska zdravstvena organizacija, pa mi je to omogućilo malo kreativnosti u planiranju puta. 

Posjećivati Sibir u prosincu s jedne strane zvuči suludo, s druge pak idealno, budući da Sibir očekivanja koja čovjek od njega ima ispunjava samo zimi. Sve u svemu, s obzirom na pitoresknost i divnu mirnoću sibirske Rusije (neusporedivu s podivljalim kapitalizmom u velikim gradovima na europskoj strani), to je bilo i ostalo najljepše putovanje u mom životu.  I zato sam odlučila slike s njega spremiti i ovdje, a ne samo u terabajtzvijeri.

Slike nisu onoliko dobre koliko su mogle biti, ali sam u to vrijeme imala samo vrlo rudimentaran fotić koji pritom nisam znala koristiti.

Peljmeni i votka:

Moj najdraži pisac svih vremena, Anton Čehov:

I slike iz grada:

Mislim da će ponovljeni posjet Sergeju i Olji, koji su se u međuvremenu također obnovili podmlatkom visoko na moju bucket listu što učiniti dok nepovratno ne izgubim svoj bezbrižni zen pun kukanja i nađem posao. 

Nesanica

Jučer iz nekog razloga nisam mogla spavati. Ležala sam dobrih nekoliko sati pored blaženo uspavane bebe (ah, paradoksa, još nijednu besanu noć u mom životu nije skrivilo to nepogrešivo tempirano djetence koje od drugog dana doma ima naviku spavati kad i cijela kuća (s povremenom iznimkom filozofski nastrojene matere) spava) odmjeravajući isplati li se dizati ili dalje pokušavati zaspati. Ne znam kad sam na kraju zaspala, ali znam da je već svitao dan (što, ruku na srce, u Švedskoj u lipnju ne znači da je bilo ne znam kako rano/kasno, moglo je biti oko 3). U tim noćnim lamentacijama imala sam valjda milijun ideja za blog post, ali ujutro mi se nijedna više nije činila toliko vrijedna pažnje.

Sad je opet 1h u noći i čini mi se razumno ići leći, no u isto vrijeme mi se čini da mi se smiješi repriza jučerašnje noći, pa mi je i motivacija za to bitno manja.

Moram priznati da mi na neki način smeta što je lipanj, a vani je sve samo ne ljeto. Nakon dva ljeta, prestaje moja faza medenog mjeseca sa švedskom klimom i počinje me živcirati to što živcira i većinu stranaca ovdje. Zima ovdje naprosto predugo traje, a ljeto je mlitavo, ako ćemo biti blagi.  I ma koliko me zabavlja gledati debele Šveđanke u bikinijima što se kao gušteri izležavaju na kamenju na prvi tračak sunca, dok ja (koja čak ne spadam u zimogrozne ljude) još uvijek ne mogu van bez čarapa, opet me polako već živcira ta sezonska dezorijentiranost u koju me ovolika razlika u klimi navodi. Teško mi je povjerovati da je lipanj, jer ništa u odjeći na meni i oko mene ne sugerira da je. Pa me na mahove uhvati panika da vrijeme odjednom leti još brže nego prije, a ja ne znam ni gdje sam, ni što sam, ni zašto sam.

Zapravo mi je teško ulaziti u te egzistencijalne rasprave sa samom sobom, a posebno s drugima, jer se uvijek uplašim da zvučim kao da se žalim, što mi se čini licemjerno na više razina. Naravno, na onoj klasičnoj, djeca su u Africi gladna, ali i na onoj da mi zaista, ali zaista ništa ne fali. Čak i taj moj stalni lajtmotiv oplakivanja teoretskih karijernih opcija u drugim državama, koje su manje švedske u svojim karakteristikama (imam već dugo u draftu nadahnuti post o tome, ali nikako da ga dovršim)  ostaje blatantno irelevantan u situaciji u kojoj s mnogo užitka i svakodnevne radosti skrbim za dijete koje je premaleno za vrtić i s kojim bih sad u ovom trenutku u svakoj zamislivoj paralelnoj stvarnosti  bila upravo ovdje gdje sam i sad. U nestrpljivom iščekivanju pravog ljeta i veselih piknika u travi i urbanih eksploracija s mojom studentskom jeftinijom mjesečnom kartom.

To je otprilike i jedina novost koju mogu zabilježiti ovdje: stigla mi je kartica štokholmskog sveučilišta koja me ovlašćuje da si kupim jeftiniju mjesečnu kartu (560 umjesto 790 kruna), pa sad kalkuliram isplati li mi se i zaključujem da vjerojatno ne, ali je svejedno želim imati. Mnogo toga mi padne na pamet da posjetim ili napravim pa odustanem kad se sjetim da osim nužne logistike traži i određeno ulaganje u prilično skup lokalni javni prijevoz (moram li prijeći tri zone, a sve više prijatelja nam seli u raznorazne rubne dijelove, izgonjeni suludim cijenama kuća, cijena se lako popne i preko 100 kruna za jedno putovanje).

Osim toga, bavim se mišlju da odem s Juniorom u neku od tzv. öppen förskola. To su družilišta za roditelje i djecu u dobi premladoj za redovni vrtić (u Švedskoj ne postoji nikakav javni oblik skrbi za djecu mlađu od godinu dana!). Nedostataka ideja baš i nema (osim možda nekog daška paranoje da će Junior tamo pokupiti već neku dječju bolest od neke bebe koja istu pokupi od starijeg brata ili sestre, što temeljim na opservaciji da on još nikad nije pokazao nikakve znakove neke bolesti, što se ne može reći za njegove vršnjake u podmlatku naših prijatelja koji takve evente posjećuju), a prednosti su joj mnogobrojne (općenito teško da mi može štetiti da se družim s ljudima). Praktični je nedostatak međutim to da jedine varijante koje sam našla u razumnom dometu od našeg kvarta organizira Švedska crkva, pa nisam sigurna da ću se osjećati ugodno tamo (jer nisam neki fan organizirane religije, a pritom o švedskoj varijanti iste ne znam ama baš ništa). Pitanje ostaje na razmatranju.

Ionako sam trenutno nesposobna ikamo ići jer imam najužasniji slučaj uraslog nokta na nozi u cijelom svom životu. Stvar je toliko odvratna i toliko bolna da već zamišljam scenarije u kojima zauvijek ostajem bez lijevog nožnog palca. No svejedno mi se i dalje ne čini kao nešto što traži medicinsku intervenciju. Živi bili pa vidjeli.

Lijenost

Zanemarujem blog pod kombiniranim utjecajem Netflixa, potrebe da sve za prvu godinu svog mastera završim do 9.6 ako i preko ljeta želim primati studentsku stipendiju i jednog produženog stretcha lijepog vremena koji je okrutno prekinut danas novom epizodom kišne slinavosti.

Osim toga ne događa se zapravo ništa zanimljivo. Zbog blagih temperatura nemam dojam da dolazi ljeto i prebivam u nekoj vrsti sezonskog vakuuma. Vani nije nikakvo prepoznatljivo godišnje doba, ali je srećom većinu vremena ipak moguće izaći u šetnju. Dijete nam je i dalje dobro i nezahtjevno, iako malo preizbirljivo kad je u pitanju hrana. 

Za točno mjesec dana nas čeka neplanirani izazov, a to je moje putovanje u Bruxelles na treći krug testiranja za prevoditelje za EU institucije. Smiješno kako sam dosad izbjegavala putovanje u Hrvatsku jer mi se nije dalo, da bi me sad zapao Bruxelles, putovanje u koji za mene u ovoj situaciji nema skoro nikakvu intrinzičnu vrijednost ( kakva takva se pojavila kad sam se dogovorila s frendicom da prespavam kod nje, pa ću iz tog barem dobiti nešto druženja), i u slučaju da ne prođem taj treći krug, za što su šanse oko 40%, predstavlja upravo spektakularni gubitak vremena i energije i logističkog napora. No, u slučaju da prođem jako puno mračnih točaka u mom trenutnom životu (poput npr. mračne karijerne perspektive na švedskom tržištu rada) postat će manje mračno, pa moram ići.

Inače, ovaj članak, sad već pomalo kultni (svako malo vidim da negdje iskoči), Hrvat Šveđaninu 3 sata objašnjavao spajanje vikenda, nije sasvim fer i precjenjuje maničnost radne etike u Švedskoj. Mi smo naime tek izašli iz jednog spojenog vikenda (bio je neki praznik prošli četvrtak), a već nam se bliži drugi dugi vikend (ovog puta blagdan pada na petak, no prošle godine je bio četvrtak i spajao se i on). Šestog lipnja Švedska slavi svoj glavni nacionalni praznik (još promišljam hoću li ga obilježiti izljevom patetičnog slastičarstva i napraviti kolač u obliku zastave), a ja slavim izlazak druge sezone Orange is the new black.

A onda za par tjedana dolazi novi set praznika povodom midsommera. Odnosno, Švedska u ovoj kasnoproljetno-ranoljetnoj sezoni ima blagdana jednako kao i Hrvatska. 

I, da ne pišem samo blokove teksta već ostanem u žanru slikovnice, slika Juniora (well, krajička njegovog oka, u svrhu zaštite njegove privatnosti) kako inzistira na sudjelovanju u igranju društvene igre Seven wonders s mamom, tatom i stricom.