Jučer iz nekog razloga nisam mogla spavati. Ležala sam dobrih nekoliko sati pored blaženo uspavane bebe (ah, paradoksa, još nijednu besanu noć u mom životu nije skrivilo to nepogrešivo tempirano djetence koje od drugog dana doma ima naviku spavati kad i cijela kuća (s povremenom iznimkom filozofski nastrojene matere) spava) odmjeravajući isplati li se dizati ili dalje pokušavati zaspati. Ne znam kad sam na kraju zaspala, ali znam da je već svitao dan (što, ruku na srce, u Švedskoj u lipnju ne znači da je bilo ne znam kako rano/kasno, moglo je biti oko 3). U tim noćnim lamentacijama imala sam valjda milijun ideja za blog post, ali ujutro mi se nijedna više nije činila toliko vrijedna pažnje.
Sad je opet 1h u noći i čini mi se razumno ići leći, no u isto vrijeme mi se čini da mi se smiješi repriza jučerašnje noći, pa mi je i motivacija za to bitno manja.
Moram priznati da mi na neki način smeta što je lipanj, a vani je sve samo ne ljeto. Nakon dva ljeta, prestaje moja faza medenog mjeseca sa švedskom klimom i počinje me živcirati to što živcira i većinu stranaca ovdje. Zima ovdje naprosto predugo traje, a ljeto je mlitavo, ako ćemo biti blagi. I ma koliko me zabavlja gledati debele Šveđanke u bikinijima što se kao gušteri izležavaju na kamenju na prvi tračak sunca, dok ja (koja čak ne spadam u zimogrozne ljude) još uvijek ne mogu van bez čarapa, opet me polako već živcira ta sezonska dezorijentiranost u koju me ovolika razlika u klimi navodi. Teško mi je povjerovati da je lipanj, jer ništa u odjeći na meni i oko mene ne sugerira da je. Pa me na mahove uhvati panika da vrijeme odjednom leti još brže nego prije, a ja ne znam ni gdje sam, ni što sam, ni zašto sam.
Zapravo mi je teško ulaziti u te egzistencijalne rasprave sa samom sobom, a posebno s drugima, jer se uvijek uplašim da zvučim kao da se žalim, što mi se čini licemjerno na više razina. Naravno, na onoj klasičnoj, djeca su u Africi gladna, ali i na onoj da mi zaista, ali zaista ništa ne fali. Čak i taj moj stalni lajtmotiv oplakivanja teoretskih karijernih opcija u drugim državama, koje su manje švedske u svojim karakteristikama (imam već dugo u draftu nadahnuti post o tome, ali nikako da ga dovršim) ostaje blatantno irelevantan u situaciji u kojoj s mnogo užitka i svakodnevne radosti skrbim za dijete koje je premaleno za vrtić i s kojim bih sad u ovom trenutku u svakoj zamislivoj paralelnoj stvarnosti bila upravo ovdje gdje sam i sad. U nestrpljivom iščekivanju pravog ljeta i veselih piknika u travi i urbanih eksploracija s mojom studentskom jeftinijom mjesečnom kartom.
To je otprilike i jedina novost koju mogu zabilježiti ovdje: stigla mi je kartica štokholmskog sveučilišta koja me ovlašćuje da si kupim jeftiniju mjesečnu kartu (560 umjesto 790 kruna), pa sad kalkuliram isplati li mi se i zaključujem da vjerojatno ne, ali je svejedno želim imati. Mnogo toga mi padne na pamet da posjetim ili napravim pa odustanem kad se sjetim da osim nužne logistike traži i određeno ulaganje u prilično skup lokalni javni prijevoz (moram li prijeći tri zone, a sve više prijatelja nam seli u raznorazne rubne dijelove, izgonjeni suludim cijenama kuća, cijena se lako popne i preko 100 kruna za jedno putovanje).
Osim toga, bavim se mišlju da odem s Juniorom u neku od tzv. öppen förskola. To su družilišta za roditelje i djecu u dobi premladoj za redovni vrtić (u Švedskoj ne postoji nikakav javni oblik skrbi za djecu mlađu od godinu dana!). Nedostataka ideja baš i nema (osim možda nekog daška paranoje da će Junior tamo pokupiti već neku dječju bolest od neke bebe koja istu pokupi od starijeg brata ili sestre, što temeljim na opservaciji da on još nikad nije pokazao nikakve znakove neke bolesti, što se ne može reći za njegove vršnjake u podmlatku naših prijatelja koji takve evente posjećuju), a prednosti su joj mnogobrojne (općenito teško da mi može štetiti da se družim s ljudima). Praktični je nedostatak međutim to da jedine varijante koje sam našla u razumnom dometu od našeg kvarta organizira Švedska crkva, pa nisam sigurna da ću se osjećati ugodno tamo (jer nisam neki fan organizirane religije, a pritom o švedskoj varijanti iste ne znam ama baš ništa). Pitanje ostaje na razmatranju.
Ionako sam trenutno nesposobna ikamo ići jer imam najužasniji slučaj uraslog nokta na nozi u cijelom svom životu. Stvar je toliko odvratna i toliko bolna da već zamišljam scenarije u kojima zauvijek ostajem bez lijevog nožnog palca. No svejedno mi se i dalje ne čini kao nešto što traži medicinsku intervenciju. Živi bili pa vidjeli.
Moram priznati da mi na neki način smeta što je lipanj, a vani je sve samo ne ljeto. Nakon dva ljeta, prestaje moja faza medenog mjeseca sa švedskom klimom i počinje me živcirati to što živcira i većinu stranaca ovdje. Zima ovdje naprosto predugo traje, a ljeto je mlitavo, ako ćemo biti blagi. I ma koliko me zabavlja gledati debele Šveđanke u bikinijima što se kao gušteri izležavaju na kamenju na prvi tračak sunca, dok ja (koja čak ne spadam u zimogrozne ljude) još uvijek ne mogu van bez čarapa, opet me polako već živcira ta sezonska dezorijentiranost u koju me ovolika razlika u klimi navodi. Teško mi je povjerovati da je lipanj, jer ništa u odjeći na meni i oko mene ne sugerira da je. Pa me na mahove uhvati panika da vrijeme odjednom leti još brže nego prije, a ja ne znam ni gdje sam, ni što sam, ni zašto sam.
Zapravo mi je teško ulaziti u te egzistencijalne rasprave sa samom sobom, a posebno s drugima, jer se uvijek uplašim da zvučim kao da se žalim, što mi se čini licemjerno na više razina. Naravno, na onoj klasičnoj, djeca su u Africi gladna, ali i na onoj da mi zaista, ali zaista ništa ne fali. Čak i taj moj stalni lajtmotiv oplakivanja teoretskih karijernih opcija u drugim državama, koje su manje švedske u svojim karakteristikama (imam već dugo u draftu nadahnuti post o tome, ali nikako da ga dovršim) ostaje blatantno irelevantan u situaciji u kojoj s mnogo užitka i svakodnevne radosti skrbim za dijete koje je premaleno za vrtić i s kojim bih sad u ovom trenutku u svakoj zamislivoj paralelnoj stvarnosti bila upravo ovdje gdje sam i sad. U nestrpljivom iščekivanju pravog ljeta i veselih piknika u travi i urbanih eksploracija s mojom studentskom jeftinijom mjesečnom kartom.
To je otprilike i jedina novost koju mogu zabilježiti ovdje: stigla mi je kartica štokholmskog sveučilišta koja me ovlašćuje da si kupim jeftiniju mjesečnu kartu (560 umjesto 790 kruna), pa sad kalkuliram isplati li mi se i zaključujem da vjerojatno ne, ali je svejedno želim imati. Mnogo toga mi padne na pamet da posjetim ili napravim pa odustanem kad se sjetim da osim nužne logistike traži i određeno ulaganje u prilično skup lokalni javni prijevoz (moram li prijeći tri zone, a sve više prijatelja nam seli u raznorazne rubne dijelove, izgonjeni suludim cijenama kuća, cijena se lako popne i preko 100 kruna za jedno putovanje).
Osim toga, bavim se mišlju da odem s Juniorom u neku od tzv. öppen förskola. To su družilišta za roditelje i djecu u dobi premladoj za redovni vrtić (u Švedskoj ne postoji nikakav javni oblik skrbi za djecu mlađu od godinu dana!). Nedostataka ideja baš i nema (osim možda nekog daška paranoje da će Junior tamo pokupiti već neku dječju bolest od neke bebe koja istu pokupi od starijeg brata ili sestre, što temeljim na opservaciji da on još nikad nije pokazao nikakve znakove neke bolesti, što se ne može reći za njegove vršnjake u podmlatku naših prijatelja koji takve evente posjećuju), a prednosti su joj mnogobrojne (općenito teško da mi može štetiti da se družim s ljudima). Praktični je nedostatak međutim to da jedine varijante koje sam našla u razumnom dometu od našeg kvarta organizira Švedska crkva, pa nisam sigurna da ću se osjećati ugodno tamo (jer nisam neki fan organizirane religije, a pritom o švedskoj varijanti iste ne znam ama baš ništa). Pitanje ostaje na razmatranju.
Ionako sam trenutno nesposobna ikamo ići jer imam najužasniji slučaj uraslog nokta na nozi u cijelom svom životu. Stvar je toliko odvratna i toliko bolna da već zamišljam scenarije u kojima zauvijek ostajem bez lijevog nožnog palca. No svejedno mi se i dalje ne čini kao nešto što traži medicinsku intervenciju. Živi bili pa vidjeli.
Nema komentara:
Objavi komentar