Počela sam opet dobivati pitanja iz kojih vidim da postoji određena količina dezinformacija ili bolje rečeno nerazumijevanja lokalnog sistema kad je u pitanju psihologija,pa ću, da ne odgovaram pojedinačno na mejlove, pokušati jasnije opisati neke stvari i možda ljudima pobliže objasniti što točno znači potreba za dobivanjem švedske licence (i do koje mjere to ne znači da netko tko tu licencu iz ovog ili onog razloga ne dobije u Švedskoj može raditi samo u McDonaldsu).
U Hrvatskoj postoji potpuna sinonimija između studiranja psihologije i postajanja psihologom. Ista stvar postoji u većini europskih zemalja (uz neke ograde). E pa u Švedskoj ne postoji. Odnosno, neće svatko tko u Švedskoj upiše studij koji u svojem nazivu ima riječ psihologija završiti kao psiholog. Štoviše, budući da vjerojatno ni mladi Šveđani nisu imuni na ideju da će lako zaobići iznimno kompetitivne pragove za upis na studij koji vodi prema tituli psihologa, na webstranicama mnogih od studija psihologije koji NE vode mogu se naći disclaimeri u kojima se kandidatima jasno objašnjava da nikad neće moći svoje diplome konvertirati u leg.psykolog.
Naprimjer, ovo je jedan od takvih studija. http://www.ltu.se/edu/program/FKPSG/FKPSG-Psykologi-kandidat-1.76719?termin=H16
To su prve tri godine. Nakon toga može se odabrati ili master s nekom užom specijalizacijom ili opći program poput ovog https://sisu.it.su.se/info/index/SPSAO/en.
Dakle, sve je to lijepo i legitimno i ljudi to studiraju, ALI oni na kraju ne postaju psiholozi onako kako ih mi poznajemo i onako kako ih Švedska poznaje pod titulom leg.psykolog.
Zašto to govorim. Zato što za kakve god poslove konkurira ekipa koja završi to, možete konkurirati i vi bez licence.
Jedan važan detalj je međutim da dok su leg. psykologer iznimno deficitarno zanimanje, pa se na prosječni manje atraktivni oglas za jednog takvog neće javiti nitko, svi ovi pusti diplomanti psihologije opće prakse (ne znam kako bi ih nazvala, Šveđani ih zovu recimo stručnjaci za ponašanje) baš i nisu. Pa su tako karijerne opcije za nekog tko dolazi s diplomom iz banana države tipa Hrvatska (što je percepcija lijepe naše s kojom se treba pomiriti) i ne zna švedski vjerojatno prilično ograničenije u odnosu na nekog tko je svoj master iz opće psihologije i bogtepitajčega završio u Švedskoj.
Ali nisu baš ni svedene na posluživanje krumpirića u McDonaldsu.
Legitimirani psiholozi u Švedskoj rade manje više isključivo u zdravstvu. Želite li raditi u tom sektoru, bez licence nema vajde. Ali sve ostalo što u Hrvatskoj rade psiholozi (škole, socijalni rad, ljudski resursi, etc) u Švedskoj MOGU raditi svi ti nelicencirani psiholozi. Za manje love od licenciranih i s manje prestiža, ali opet.
Dakle, mladim kolegama koji su se iz nekog razloga namjerili ići u Švedsku ja bih prije svega savjetovala da se mane opsesije licencom jer je vjerojatno neće samo tako dobiti (postoji previše sitnih razlika u našim programima zbog kojih je vrlo lako propisati razlikovnu praksu, koju nit je tako lako dobiti nit je previše lako uspješno završiti ako ne govorite švedski tečno) ali i patetičnog nabrijavanja na McDonalds i traže početničke poslove u socijalnom radu kao kojekakvi asistenti za integraciju ovog i onog.
Ne znam nikog tko je takav posao tražio da ga i nije našao (sad, kolika je to sreća za nekog tko sanja o karijeri psihologa u odnosu na stručna osposobljavanja u Hrvatskoj, to nije tema u koju bih se htjela petljati). Tako da ne treba se opijati fiks idejama i guglati leg.psykolog na Arbetsförmedlingenu jer to je dosta daleko u budućnosti wannabe emigranta. Ali ne treba se ni osuđivati na čišćenje i posluživanje krumpirića ako imate ikakvog znanja i volje raditi u nekoj od gorespomenutih branši.
