Ruska nostalgija

Život mi trenutno pati od velikog nedostatka aktualnih zbivanja, najvećim dijelom uzrokovanih mojom privremenom invalidnošću u vidu natečenog nožnog palca koji onemogućuje obuvanje cipela. U skladu s švedskim klimatskim uvjetima,  ne posjedujem nikakve japanke, a nije ni da bih htjela pokazivati kako prekrasno taj bolni palac izgleda. Ili ga pak izranjanog na sve strane izlagati svim zamislivim gadostima što se muvaju po tlu. Sve u svemu, kućni pritvor. Kako bi Junior ipak dobio svoju dnevnu dozu sunca i svježeg zraka preko dugog vikenda se s njim prešetavao tata, a danas su došli djed i baka.

Nisam se očito mogla domisliti nikakvog kvalitetnijeg načina da provedem tako stečeno slobodno vrijeme nego čeprkanjem po starom laptopu. Originalna ideja je bila da na njemu pronađem sve što je vrijedno čuvanja i presnimim na nekakvu svemirsku napravu koju je muž nedavno kupio i koja svoju sposobnost čuvanja digitalnih memorabilija mjeri u terabajtima. U praksi se to ispostavilo gotovo nemogućim projektom jer je moja manična neorganiziranost ostavila džunglu od višegodišnje arhive svega što se u mom životu događalo od početka 2008., kad sam nabavila taj laptop, do početka 2014., kad mi je muž, iznerviran samim pogledom na tu krntiju od računala (budući da je i 2008. moja Toshiba bila nešto što do sebe držeći kompjuterski frik ne bi dvaput pogledao, a sad je osim toga i u rangu antikviteta), kupio novi. 

Anyway, folderi na njemu se uglavnom zovu "sve","stvari od lipnja 2009" (koji međutim sadrži stvari od svibnja 2008. do studenog 2011.), "ffkknbfm", "new folder 1" itd. Neki se folderi zovu kao nešto prepoznatljivo, ali svojim sadržajem odaju neki potpuno napušteni sustav razmišljanja o dotičnoj temi (npr. folder "doktorat" od kojeg mi se lagano zavrtjelo u glavi). U konačnici sam zaključila da je, s obzirom na terabajtažu našeg kućnog digitalnog arhiva, najpraktičnije rješenje tamo smjestiti sve to, pa vršiti arheološke ekspedicije ako i kad bude potrebno.

Ali, jedna mi je stvar toliko ugrijala srce kad sam je opet ugledala da sam je odlučila ovjekovječiti na blogu. 

Moglo bi se reći da sam ja dosta putovala u životu, ne toliko kao profesionalni avanturisti, ali zasigurno više od prosječnog Hrvata. Bila sam na kojekakvim egzotičnim mjestima, ali ništa mi nikad nije ostalo ni približno u tako lijepoj i posebnoj uspomeni kao posjet Sibiru krajem 2009. godine.

Ta priča počela je još daleke 2001., kad sam ja u sklopu svoje manije učenja ruskog na Internetu (koji je tad bio jedna velika predivna egzotika za nas seoske tinejdžere) našla penpala iz ruskog grada Tomska po imenu Sergej. Dopisivala sam se s nizom ljudi u nekom trenu, ali eto s njim se prepiska nekako najbolje primila i izmjenjivali smo mnogo pisama, a i zajedno se bavili nekim jednostavnim Internet biznisićima lukrativnima u to vrijeme (da, jedna od najkomičnijih crtica u mom CVu je da sam kao tinejdžerka na Internetu kojekakvim shemama s oglašavanjem zaradila čisto pristojnu količinu love za jednog hrvatskog tinedjžera, dan danas mi nije jasno zašto nisam taj talent dugoročno iskoristila, već otišla studirati mambodžambo na Filozofski fakultet u Zagrebu). 

S obzirom da se Sergej ( tri godine stariji od mene, koja sam tada imala 17) u jednom trenu odlučio na putovanje po Istočnoj Europi, dogovor je pao da  u Hrvatskoj odsjedne kod nas. Sjećam se dan danas kako je moja mama to prokomentirala strahom da će nas ubiti sjekirom na spavanju (eto koji su dugoročni efekti čitanja Dostojevskog u gimnaziji), ali ipak je pristala nadići svoje romaneskne fobije i primiti mog gosta u kuću. I tako smo mi njega ugostili, svi se lijepo proveli, a on je proveo sljedećih par godina nagovarajući mene da posjetim Sibir. I iako je meni to bila jedna ogromna želja, logistika naprosto nikad nije bila dovoljno laka. Sve do sretnih okolnosti te 2009., kad sam za poslovni put u Rusiju dobila vizu koju je sponzorirala Svjetska zdravstvena organizacija, pa mi je to omogućilo malo kreativnosti u planiranju puta. 

Posjećivati Sibir u prosincu s jedne strane zvuči suludo, s druge pak idealno, budući da Sibir očekivanja koja čovjek od njega ima ispunjava samo zimi. Sve u svemu, s obzirom na pitoresknost i divnu mirnoću sibirske Rusije (neusporedivu s podivljalim kapitalizmom u velikim gradovima na europskoj strani), to je bilo i ostalo najljepše putovanje u mom životu.  I zato sam odlučila slike s njega spremiti i ovdje, a ne samo u terabajtzvijeri.

Slike nisu onoliko dobre koliko su mogle biti, ali sam u to vrijeme imala samo vrlo rudimentaran fotić koji pritom nisam znala koristiti.

Peljmeni i votka:

Moj najdraži pisac svih vremena, Anton Čehov:

I slike iz grada:

Mislim da će ponovljeni posjet Sergeju i Olji, koji su se u međuvremenu također obnovili podmlatkom visoko na moju bucket listu što učiniti dok nepovratno ne izgubim svoj bezbrižni zen pun kukanja i nađem posao.