Studiranje u Švedskoj

Mislila sam originalno pisati o kulinarskim eskperimentima kojima se muž i ja bavimo zadnjih dana u sklopu projekta moramo biti kreativniji na dnevnoj bazi, koji zasad protiče tako da je meni baš zabavno i fino, dok on izgleda neće biti zadovoljan dok u igru ne uđe meso (zasad smo radili samo s povrćem i kuskusom). Pa u to ime sutra pečem nekakve marokanske palačinke s mljevenim mesom, živi bili pa vidjeli. O tome onda sutra. 

Jer, kako sam dobila "glazbenu želju", da citiram:  vidim da spominješ švedski obrazovni sistem u superlativima. Aj napiši nešto bar u glavnim crtama, a osobito ako znaš nešto o visokoobrazovnaj razini i njihovom vaučerskom sistemu, pa eto da udovoljim.

Prvo da odmah naglasim, upravo je visokoobrazovna razina ta kojoj pjevam hvalospjeve, jer na nižim razinama vrijedi upravo obratno. Švedske osnovne i srednje škole su takve da nas već sad, skoro sedam godina prije nego prvo dijete moramo poslati u taj rusvaj, od pomisli na to prolazi jeza. Misli o preseljenju su nam sad već često manje motivirane mojim karijernim perspektivama, a više strahom za obrazovanje djece (po principu ako je sad tako kako je, čemu se nadati za desetak godina). O tome ću sigurno kad tad napisati posebni post, jer me fascinira na mnogo razina. Ali da napomenem odmah, vaučerski sistem odnosi se na osnovne škole, ne na sveučilišta. A ovom prilikom ću se zadržati na njima.

Prva i najvažnija karakteristika visokog obrazovanja u Švedskoj je da je besplatno da besplatnije ne može biti. Nema ni školarina ni nikakvih skrivenih troškova za prijave, prijepise i slično (da, znam da ništa nije besplatno i yadda yadda yadda plaćaju to porezni obveznici, ali guess what, od svega šta jadni porezni obveznici plaćaju u Švedskoj, visoko obrazovanje je najmanji problem)

Naravno, dosta često se u ovdašnjim medijima prenose kritike koje dolaze iz anglosaksonskog svijeta i koje nam govore da švedska sveučilišta tonu na međunarodnim ljestvicama i reklamiraju nam onu dobro poznatu komercijalizaciju obrazovanja o kojoj smo se naslušali u jadnoj maloj Hrvatskoj, koja je za sva ta drobljenja sa Zapada iznimno prijemčiva. Švedska srećom, barem zasad, nije. Prije nekoliko godina uvedene su školarine za ne-EU studente, ne toliko zbog komercijalizacije, koliko zbog izbjegavanja malverzacija vizama što je švedskom idealizmu oduvijek jedna velika slaba točka.

Potencijalni studenti mogu birati između dvije vrste studiranja, jako stručno usmjerenih yrkeshögskola (neke varijante naših veleučilišta) ili znanstveno usmjerenih högskola i universiteta. 

Zanimljivo je npr. da je studirati moguće bez upisivanja u određeni program. Odnosno, moguće je naprosto odslušati 180 bodova iz nekog područja i prijaviti se za diplomu. 

Na osnovnoj razini (prve tri godine) nema mnogo programa ili predmeta na engleskom, no na naprednoj (master) razini moguće je na engleskom odstudirati praktički bilo što.

Nadalje, jedna od meni jako dragih karakteristika studiranja u Švedskoj je velika raširenost studiranja na daljinu, s vrlo malo ili čak uopće bez sastanaka. Na taj način je moguće studirati uz rad, ili u mom slučaju, na porodiljnom.

Ja baš ovih dana završavam prvu godinu master studija Analiza rizika, odluka i politika koji sam upisala da mi životopis ne zjapi prazan pod mistikom majčinstva. Kroz koju godinu, kad završim ovo, skupim dovoljno bodova za upasti na ovaj iznimno kompetitivni program i ponovno se nađem na porodiljnom, planiram odstudirati još i ovo :  http://edu.mah.se/HACFD

A dođemo li i do eventualnog trećeg djeteta, ono će isto vjerojatno imati pripadajući master.

Još jedna idilična karakteristika švedskog sustava visokog obrazovanja je što svi stalni rezidenti i državljani imaju pravo na studentske zajmove i stipendije. Stipendija je nepovratni dio povrh kojeg je moguće uzeti kredit kojeg vraćaš po završetku. Budući da meni to ne treba, ja uzimam samo nepovratni dio koji za full time studiranje iznosi oko 400€ mjesečno za osobu s jednim djetetom. 

Ukratko, Švedska je obećana zemlja za kompulzivne studente poput mene i mog muža. Višegodišnji smo ovisnici o Courseri i svim njenim inačicama, no studiranje u redovnom švedskom sustavu omogućuje nam da za svoj rad dobijemo itekako konkretne diplome. 

No, da ne bude sve peachy, ajmo malo o nedostacima. Prvo, činjenica je da su opcije studiranja u nekim aspektima otišle u grotesku. Budući da država sveučilištima plaća za svu nastavu koju izvode, moguće je slušati kolegije iz uzgajanja orhideja, otkrivanja unutarnjeg vođe na kajaku i sličnih mudrolija. Jedan od kolegija za koje sam bila prijavljena ovo ljeto, dok nisam bila sigurna hoću li upasti na sve svoje ozbiljne IT kolegije, bilo je nešto naziva HBO i suvremena TV drama. Sve te bodove moguće je uključiti u većinu diploma, jer većina programa traži samo da jezgra bude iz područja, odnosno, za dobiti bachelor iz kompjuterskih znanosti dovoljno je odslušati samo 90 bodova iz tog područja, dok je ostalo moguće popuniti orhidejama, vampirima i prehrambenim navikama konja.

Drugo, meni je pomalo sulud način selekcije za mastere koji se vrši uglavnom na temelju položenih bodova na osnovnoj razini. Odnosno, nije važno što i kako si polagao, nego koliko toga. Da sam bila pametna pa napisala i obranila diplomski na svom drugom studiju, bila bih neprikosnoveno božanstvo za upise u Švedskoj jer bi mi se računala dupla količina bodova. Ovako kako studij nije završen, nisu pokazali volju da mi bodove priznaju pa skupljam dodatne bodove sad studirajući ovako. Da upadnem na gorespomenuti master u Malmöu treba mi još 40ak.

Ali, sve su to minorne gnjavaže u kontekstu činjenice da je obrazovanje sveprisutno i svima dostupno. Otprilike kako bi trebalo biti u Lijepoj Našoj ako želimo krenuti u nekom pametnijem smjeru od onog kojim strelovito jurimo i čekamo tresak o dno svake pameti.