Jako puno toga o tome kako zamišljamo roditeljstvo govori činjenica da sam ja danas svom jadnom djetetu već dvaput mjerila temperaturu i pobožno brojila popišane pelene samo zato što je...predobar. Proveo je cijeli dan igrajući se u baby gymu. Poigrao se malo i sa mnom na moju inicijativu (što je isto bila neka vrsta dijagnostičke pretrage uslijed moje panike što bi mu moglo biti), javio se kad je htio jesti ili u krevet da spava, ali ostatak vremena bilo mu je savršeno svejedno što ja radim i gdje sam te je posvetio svu svoju energiju igranju nekom od svojih babygym igračaka ili vlastitim stopalima.
U međuvremenu, stiglo nam je pravo pravcato proljeće. Švedsko, dakako, budući da i dalje nosimo kape i jakne, ali sunce ipak sija, proljetnice cvatu i svi su dobre volje, pa i ja, dežurni Grinč.
Iako smo i po zimi svaki dan išli u šetnju na svoju prekrasnu šetnicu, sad je to postao pravi doživljaj za Juniora i prekrasan izvor opuštanja za mene.
Evo par slika:
Živimo u neposrednoj blizini velikog jezera (nije to nešto, skoro svi u Stockholmu žive u neposrednoj blizini već neke vode)s predivno uređenim prostorom za šetnju. Budući da nam najkasnije za 2-3 godine ne gine preseljenje, već razmišljam kako bih najradije da veći stan kupimo negdje u okolici sadašnjeg kvarta, baš zbog jezera i blizine sportskog centra s bazenom. Muž mi često govori da sam emotivno vezana uz kvart jer je jedini kojeg znam i da nema velike razlike, cijeli je Stockholm uređen tako da promovira zdrav život, ali ja sam subjektivna i baš se rastužim kad razmišljam da vrlo vjerojatno nećemo šetati po istim mjestima kad Junior počne u šetnju ići na vlastitim nogama.
Nije, naravno, da smo a priori izbacili opciju da kupimo veći stan baš ovdje, no što ćemo u konačnici kupiti ovisit će o nizu faktora. Kako nam treba stan veći od 100m2, a ne želimo se zadužiti do grla, radije ćemo se odseliti dalje od grada nego živjeti s kreditom od 4-5 milijuna kruna nad glavom.
Inače, Stockholm ovih dana proživljava svoj nekretninski bubble što dodatno otežava donošenje odluke gdje, što i kada kupiti. Zapravo mi je trebalo neko vrijeme da uopće shvatim kako to kreditiranje ovdje funkcionira. I malo me užasnulo saznanje. U Stockholmu ljudi kredite dižu bez neke velike namjere da ih ikad otplate, s čime su suglasne i banke, budući da se smatra da cijene nikad i nikako ne mogu pasti (poznato?). Odnosno, jednom kad kredit dobiješ, možeš manje više plaćati samo kamatu na njega i otplaćivati čisto simbolične udjele u glavnici. Smatra se da je stan = glavnica. Odnosno, kad ga više ne trebaš (uglavnom jer si se preselio na onaj svijet), stan se prodaje, lova ide banci, nikom ništa. Opsesije s ostavljanjem djeci nema. Taj sistem zapravo savršeno funkcionira pod pretpostavkom da se zaista neće dogoditi krah. I dok su šanse za krah manje nego u Hrvatskoj (ako ni zbog čeg drugog, Švedskoj zaista neće tako skoro ponestati stanovništva), one opet nisu nulte i muž i ja ne možemo tako razmišljati. Prihvatljiv nam je stoga samo kredit kojem možemo i glavnicu otplatiti kroz 20-30 godina. Ali, budući da ne razmišljaju svi tako, cijene lete u nebo sa svih strana (zato što prosječni zaposleni bračni par koji namjerava plaćati samo kamatu i otplaćivati neki simbolični sitniš može bez većih problema kupiti nekretninu od pola milijuna eura, pa se ljudi manje više natječu tko će ponuditi suludiju svotu za stan). Zato smo odlučili čekati dok više stvarno ne budemo stali u sadašnji stan, a to će biti kad Junior poželi/zatreba vlastitu sobu. Jer iako imamo dvije spavaće sobe, jedna je muževa radna, a njegovu biblioteku nemamo kamo iseliti.
Prijatelji su nedavno kupili prekrasnu kuću koja je istina, tri dana jahanja od nas, ali na tako lijepom mjestu i tako prostrana (i s predivnim pogledom na jedno drugo jezero), a po cijeni koja upada u naš mentalni domet, da su me prošle sve predrasude prema selidbi u šire predgrađe. Posebno jer javni prijevoz odlično pokriva cijeli zonu, a možemo nabaviti i auto.
Štoviše, ja bih se sve radije preselila nekamo na rub same stockholmske županije. Odrasla sam 50 km od Zagreba s lijepim našim javnim prijevozom i svejedno nam je Zagreb uvijek bio potpuno dostupan za sve školske, kulturne i ine potrebe. A uživali smo u miru, svježem zraku i radikalno nižim troškovima života.
No, sve je to još otvoreno i tko zna kojim će smjerom krenuti.
Prestala sam praviti planove nakon što je 2013. godina bila u najmanju ruku neočekivana. Malo je reći da nisam planirala ni preseliti se u Švedsku ni imati dijete, da bi to u trenu postali manje više temeljni omeđitelji moje svakodnevnice. Na koju se svakim danom sve više navikavam i sve više cijenim. Život mi je ispao daleko, daleko od zamišljenog, no bilo bi zaista bogohulno reći da je ispao loše.
Baš sam nedavno naišla na jedan stari blog koji sam pisala i tamo zadnji upis iz proljeća 2012, 2 tjedna prije nego sam upoznala muža. Blog je bio na engleskom, a post je glasio ovako:
it’s not really that i am depressed (not in the sense a psychologist should use anyway) but i did miss the trivial relief in keeping track of my blahblahblah on such an aesthetically appealing platform. havingfollowers didn’t hurt either (a messiah complex anyone?).i deleted the old blog in a state of existential crisis meets unusual borderline stalking situation meets oh i am so gonna put my time to a more purposeful use but realized recently that no, the latter never came.i may be slightly closer to a phd than i was last year but not as near as i should (or would want to) be. i am still not a particular fan of living in vienna. i have about seven months of my contract left so i am in a desperate need of a plan. my eyes hurt when i stare at the screen for too long. my taste in men is still a potential source of income to any psychotherapist out there. i teach a course to undergrads that i sometimes fear are smarter (or at least far more motivated) than me. i do yoga. i play with virtual bubbles. i am too homesick to live a normal life away from home, not homesick enough to move back. i want to learn graphic design. i feel lonely most of the time.all quiet on the western front.
Dva tjedna kasnije upoznala sam današnjeg muža i Juniorovog tatu (i momentalno invalidirala gornju izjavu o lošem ukusu u muškarcima) i svijet se okrenuo za 180 stupnjeva.
Nema komentara:
Objavi komentar