Danas sam čitala članak o knjizi pod naslovom Selfish reasons to have more kids. Knjigu je napisao američki ekonomist (zanimljivi zaokret u karijeri od ekonomista do parenting gurua) Bryan Caplan i spada zapravo u recentni trend objavljivanja knjiga koje proturječe superpopularnim priručnicima punim iznimno napornih (i često za okolinu iritantnih) metoda "idealnog" roditeljstva s porukom da je bolje opustiti se i koristiti zdrav razum, a ne niz često ideološki obojanih udžbenika koji roditelje (posebno majke) često tjeraju u ekstreme raznoraznim metodama nabijanja krivnje. Ali ono što mi je u tome bilo posebno zanimljivo je njegova teza da ljudi nemaju onoliko djece koliko bi željeli/trebali imati zato što pogrešno razmišljaju i fokusiraju se na uski vremenski period sadašnjosti u tridesetima kao i generalno precjenjuju količinu napora uključenu u svako dodatno dijete.
Jer valjda sam se prepoznala u toj problematici opsesije jednim kratkim periodom na prijelazu iz dvadesetih u tridesete nauštrb promatranja života u totalu njegovog očekivanog trajanja. Kad smo se muž i ja tek upoznali i pričali o svojoj idealnoj obitelji u nekoj apstraktnoj budućnosti, pričali smo da želimo imati troje djece. Kad sam slučajno ostala trudna u za to zbilja užasnom periodu, činilo nam se da je ta maštarija potpuno srušena i da će nam trebati godine da se oporavimo od tog šoka. Ne trudnoće kao takve, nego potpunog razbijanja svih planova i mogućnosti u paramparčad. Samo mali uzorak : pričali smo da ćemo putovati oko svijeta, što je postalo nemoguće gotovo momentalno zbog mojeg konstantnog povraćanja... ja sam htjela tražiti posao diljem svijeta pa gdje bude zanimljivo, tu idemo, da bi sama ideja postala glupa jer kad imaš priliku roditi dijete u zemlji koja je redovito na vrhu svih ljestvica za takve stvari, onda istu i iskoristiš. I tako, dok smo bili zauzeti oplakivanjem svojih planova, automatski su sva daljnja djeca postala malo vjerojatna apstrakcija. Činilo se da će trebati proći poprilično godina da ih uopće razmotrimo, a onda ćemo već biti stari, neće nam se dati, bit će prevelika dobna razlika, i svi ti uobičajeni razlozi zašto ljudi ostaju na jednom. I iako mi ni trudnoća ni porod nisu bili nešto posebno grozni (iako sam trudnoću provela prežderavajući i samosažalijevajući se, umjesto da budem glamurozna trudnica kakva sam vjerojatno, prije nego što sam se zapravo suočila s fizičkim nelagodnostima iste, htjela biti), u prvim mjesecima Juniorovog života i meni se činilo da je to sad to. Zatvorena tvornica. Ovaj se provukao, nitko više neće.
Ali kako se on bliži petom mjesecu, kako sam ja uspješno izgubila većinu težine stečene na goreopisani način, i kako smo se svi navikli na novu rutinu, sve se više hvatam kako vodim sama sa sobom egzistencijalne rasprave na temu što se sad više isplati - goniti se opet za nekom karijerom ispočetka u novoj zemlji ili naprosto imati još to dvoje originalno zamišljene djece (daleko od toga da u drugom scenariju ostajem zauvijek kućanica, no velika je razlika između ambicioznog penjanja po raznim ljestvicama da bi se s 40-50 godina radilo nešto na čemu sam prije zavidjela kojekakvim mentorima, šefovima i inom i imanja mirnog, zadovoljavajućeg posla u pomagačkoj struci).
I što više razmišljam, to sam sklonija opciji dva. Iz milijun razloga. A jedan veliki je ovo što kaže spomenuti gospodin Caplan. Lako je sad reći da su dodatna djeca gnjavaža, jer jesu. Iako mi je lijepo s Juniorom doma, zavrti mi se u glavi od pomisli da ostanem tako još par godina. No već za nekoliko godina te tolike gnjavaže neće biti (barem ne u tom čisto fizički ograničavajućem smislu). A postoje i poslovi (posebno u Švedskoj) uz koje je sasvim moguće imati troje djece. Isplati li se odustati od nečeg što bi ti uljepšalo ostatak života (a očekivano trajanje života za našu generaciju tu u razvijenom svijetu se već vrti oko 90 godina!) zato što će ti "pokvariti" razdoblje od tridesete do tridesetpete?
Tako da smo sad u sve aktivnijim maštanjima o Junioru broj 2. U nadi da će biti Juniorka. Dijelom jer bismo rado curicu, a dijelom jer smo jedva jedvice našli ime ovom prvom. Mislim da bi nas potreba da imenujemo još jedno muško dijete odvela u ludnicu.
Nema komentara:
Objavi komentar