Budući da sam danas otkrila da sam uzalud skupljala snagu i volju da se prijavim za zamrzavanje studentskog statusa na doktoratu u Austriji, i to zato što su ove godine promijenili rokove za prijavu s kraja travnja na početak veljače, tema današnjeg dana vjerojatno će se svidjeti svima koji su se žalili na preveliku roditeljsku orijentiranost ovog bloga.
A tema je praktički na tragu modernističke hrvatske književnosti, jer bi se lako svela na pitanje "što se dogodi kad mladi idealist iz hrvatske provincije završi u Beču". U modernističkim novelama oni se obično bacaju pod tramvaje, režu žile po bordelima i napuštaju ovaj svijet na kojekakve još dramatične načine. U 21. stoljeću stvari su se srećom prilično ublažile i mogu se ukratko opisati riječju : frustracija. Događa se frustracija.
Teško mi je sad uopće ulaziti u to u kakvom sam točno mindsetu bila kad sam odlučila da je dobra ideja otići na doktorat na Sveučilište u Beču. Bio mi je ponuđen prilično dobar ugovor (iako, kao što to često biva, realnost nije nužno odgovarala uvjetima ugovora, no to je za neku drugu priču), posao na kojem sam tad radila nije postojao na papiru (tako da i dan danas iz mojeg dokazivog staža nedostaje 6 mjeseci, i to upravo onih šest mjeseci u kojima sam najviše radila), a Beč nije bio daleko, pa je kao takav bio odlična probna stanica za emigraciju, koja se tad (2009.), kad se kriza naveliko počela osjećati u svim porama života, sve više nametala kao skorašnja nužnost.
I za svoje dobro ne želim više prežvakavati zašto sve to nije ispalo onako kako sam očekivala, i što je tome više doprinijelo, objektivne okolnosti ili moje emocionalne reakcije na njih. Danas mi je drago što se svaki trenutak mog dosadašnjeg života odigrao točno onako kako se odigrao, jer da nije, možda sad ne bih imala Muža i Juniora, koji su mi, bez lažne patetike, definitivno veći izvor sreće i zadovoljstva nego što je išta vezano uz karijeru ikad bilo.
Ukratko, u Beču sam se vrlo brzo susrela s jednom dotad mi nepoznatom razinom akademskog i humanitarnog cinizma za koju vrlo vjerojatno u svojoj nježnoj dobi od 25-26 godina i svojevrsnoj emotivnoj ranjivosti uzrokovanoj naglim razdvajanjem od prijatelja i rutina nisam bila potpuno spremna. Kao rezultat, stvorila se određena količina rezignirane pasivnosti iz koje se više nisam uspjela iskopati, te su te godine proletjele u nekoj mješavini mlitavog traženja izlaza i promašenog autodestruktivnog protestiranja protiv stvarnosti.
Zbog toga i dan danas, 4 godine kasnije, taj doktorat stoji kao nezavršeni posao i izvor velike količine anksioznosti, previše svjež u sjećanju da bih od njega olako odustala, a previše dalek da bih stisnula zube i završila. Uglavnom ga ignoriram sve dok se ne pojavi neki birokratski trenutak vezan uz njega, kad obično uz mnogo mentalnog napora i u posljednji trenutak poklikam i ispunim sve formulare kako bi i mogućnost završavanja i dalje ostala otvorena. No neke konkretne korake prema tom cilju ne poduzimam. I mrzim se zbog toga.
Pročitala sam jednom negdje odličan citat koji je navodno kineska poslovica, a glasi nešto kao "Najbolji trenutak da počneš nešto bio je prije nekoliko godina. Drugi najbolji je upravo sad.". Zanimljiva hrana za misli nekome poput mene, tko jako voli koristiti "ma kad nisam prije, onda čemu sad" isprike za sve što predstavlja makar i najmanji napor.
Druga mudrost koju je vjerojatno netko već negdje nekako uobličio ali moj mozak vjeruje da mu je došla sama je da je najbolje mjerilo kako provesti dan zapitati se hoće li mi za par dana - tjedana - godina biti žao što sam taj dan provela baš tako. Odnosno, ako mi je sad žao što nisam radila nešto drugo 2011, 2012 i 2013 godine, kako točno će mi pomoći to što će se već 2015. toj listi pridružiti i 2014-a?
Ali lako je to sve izmudrovati, jako je teško nešto konkretno početi.Ljudska psihologija je fascinantna stvar. Činjenica da je sasvim moguće paralelno znati što trebaš napraviti, a i dalje autentično osjećati da iz nekog apstraktnog razloga eto baš ne možeš meni je jedna od najzanimljivijih karakteristika naših mozgova i ilustracija činjenice da vjerojatno nikad nećemo moći do kraja razumjeti niti sebe niti druge.
Nema komentara:
Objavi komentar