Licenca

Za sve koji su pratili sagu licenca, stigao je i konačni rasplet (još uvijek nije stigla konačna odluka, jer su me ljubazno pitali imam li primjedbi na stručni nalaz procjene mog EU obrazovanja, no kako nemam, izdat će se odluka na temelju toga).

Nalaz profesora emeritusa s jednog švedskog studija psihologije kaže da se moje hrvatsko obrazovanje može u osnovi smatrati srodnim švedskom (što je velika stvar jer čije obrazovanje padne na tome, nema više nikakve šanse da se licencira po EU pravilima, i to se recimo događa ljudima koji, najčešće u Engleskoj, ali i u mnogim drugim zemljama, studiraju neke uske grane psihologije, poput sportske ili dječje psihologije), ALI, da postoji jedna ključna razlika, a to je da ne postoje indikacije da je moje hrvatsko obrazovanje (studij psihologije na FFZG, stari sistem) uključivalo jednaku količinu kliničke psihologije kao švedsko, s posebnim naglaskom na samostalno provođenje psihoterapije uz nadzor starijeg psihologa. I to je, jebiga, istina, pa zaista ne vidim zašto bih ja sad taj nalaz dovodila u pitanje i pokušavala nešto smuljati. U svakom slučaju, predlaže se kompenzacijska mjera u vidu jedne godine rada u terapiji pod mentorstvom.  

Iako je za mene to sad malo irelevantno (jerbo se mi i dalje selimo u Luksemburg), da nije Luksemburga za mene bi ovo bilo zapravo i optimalno rješenje. Apsolutno je istinita činjenica da mi koji smo završili studij psihologije u Hrvatskoj nemamo niti znanja niti iskustva potrebnog za samostalno provođenje (KBT) terapije s pacijentima. Ovdje je KBT sastavni dio studija psihologije i smatra se da svi koji imaju tzv. psykologexamen imaju i prvi stupanj te psihoterapije. Nije u interesu niti mog profesionalnog kredibiliteta niti mojih eventualnih pacijenata da ja sad zbog neke apstraktne taštine i potencijalne zloupotrebe EU direktiva pokušam tu procjenu osporiti (iako je guglanje pokazalo da je nadobudnika koji su to osporavali bilo, no nitko nije došao na svoje jer niti švedski sudovi niti Europska komisija imaju potrebu petljati se u stručnu prosudbu stručnog tijela, a EU direktiva koja upravlja ovim eksplicitno navodi da je dopušteno propisivati kompenzacijske mjere). Dodatna godina pripravničkog staža nikog nije ubila, posebno ne u stranoj zemlji o čijem sistemu rada ionako ništa ne zna. Švedska svojim studentima i pridošlim psiholozima daje prilično privilegiranu opciju da kompletnu edukaciju iz KBT završe na trošak poreznh obveznika, pa i nije baš najgora stvar na svijetu tu privilegiju iskoristiti. 

To me dovodi do činjenice da moram ponovno naglasiti jednu stvar. Prilično je dakle izgledno da će svi hrvatski psiholozi s diplomom FFZG-a (ne znam za druge studije, ali iskreno sumnjam da neki educiraju studente za provođenje terapije) dobiti istu ovakvu kompenzacijsku mjeru, osim ako nisu sami kasnije stekli psihoterapijsku edukaciju i iskustvo u terapijskom radu. Dok to nije neizvedivo, praksu si osoba treba naći sama i odraditi je, naravno, na švedskom jeziku. Iako je dobra stvar da se u pravilu te prakse mogu dobiti plaćene redovnom pripravničkom plaćom (između 25 i 30 000 sek bruto), rizik uvijek postoji da vas nitko tko vam je dostupan ili zanimljiv neće htjeti platiti (ili bar ne punom plaćom), a nažalost, kako vi trebate njih više nego oni vas niste baš u poziciji za pregovore. Tako da to zaista nije izvediv projekt za one koji tek planiraju emigraciju trbuhom za kruhom. Jer opet ću reći, zaista je naivno misliti da se takvo nešto može uspješno odraditi (nije dosta raditi, treba dobiti i pozitivno mišljenje na kraju) s nekakvim natucanjem švedskog sa SFI-ja.

No, to dakle ujedno vjerojatno i znači da netko s diplomom psihologije iz Hrvatske i prvim stupnjem KBT terapije može bez problema dobiti licencu. Tako da, go for it, sam proces evaluacije za EU državljane ništa ne košta.